Što bi Keanu učinio? (Vesna Kurilić)

Žestoko lupanje na vratima knjižnice zatreslo je svijet i natjeralo Leu da se lecne.

“Otvarajte, znamo da je unutra!” zaderao se promukli muški glas. “Spalit ćemo je! Spalit ćemo ih svih!”

Lea i Biserka se pogledaju kroz polumrak i zrnca prašine. Biserka nijemo usnama oblikuje ispravku sve, a Lea proguta smijeh, prikrivajući drhtanje ruku.

Skrivale su se iza glavnog pulta knjižnice u kojoj su obje radile, svaka na jednom rubu, čučeći u prikrajku poput Schwarzeneggera koji se priprema na razbijanje opsade minobacačem. Ili možda Keanu Reevesa, koji će ih pokositi poput muha svojim poznavanjem borilačkih vještina, sa specijalizacijom u korištenju knjiga u ofenzivne svrhe.

Šteta što je psima u knjižnicu ulaz zabranjen, tako da ga nisu mogle samo tako prizvati.

Danje svjetlo više gotovo da nije prodiralo u prostor zbog rulje koja se skupila pred pročeljem, zakrivajući prozore. Rasvjetu već par dana nisu palile. Ovako su se mogle lakše pretvarati da ih nema, da su napustile zgradu, prateći val iseljavanja s Korza koji je krenuo kad je Senj izgubljen, umjesto da su slučajno ostale preko vikenda u knjižnici, s druge strane linije vatre.

I mogle su i proći nezapaženo, samo da Biserka nije bila… pa, Biserka.

“Morat ćemo ih pustiti unutra”, šapne Biserka tada.

“Ne budi luda”, oštro odgovori Lea, i sama šapćući. “Izdržat ćemo još. Prije će im dosaditi”, doda ona neuvjerljivo.

Prizemlje zgrade u kojoj se knjižnica nalazila bilo je zaštićeno visokim, čvrstim šipkama, no vrata, po kojima su još uvijek udarali, bila su slaba točka njihove zgrade.

Pa ti radi u kulturi.

Biserkino novo, izmijenjeno stanje rapidno se ubrzavalo još od zore, kad su se prvi građani stali okupljati pred knjižnicom, plešući po tankoj granici između ideje da mogu još nešto učiniti da zaštite svoj grad i shvaćanja da je sve izgubljeno.

“Ili možemo pobjeći kroz stražnja vrata”, predloži Biserka, teško dišući.

To nije bilo prvi put da Biserka ima problema s osnovnim tjelesnim funkcijama, niti da spominje stražnji izlaz iz knjižnice, njihovu posljednju šansu – ako ih ne ulove. Lea nije bila spremna prepustiti preživljavanje svoje kolegice jednom usamljenom, krhkom ako

Nije znala u kojem će smjeru Biserkina bolest – ako je to uopće bila – nastaviti, pogotovo jer epidemije, ni prva ni druga, dosad nisu slijedile niti jedan od mnogobrojnih puteva zacrtanih u tradiciji i književnosti, kako domaćoj, tako i svjetskoj.

Lea na tren pusti da joj pogled odluta iza pulta, prema enciklopedijama i serijskim publikacijama i talogu još relativno svježih novina koje nije imao tko čitati. Sada, nakon nekoliko dana što su provele zabarikadirane u zgradi, Lea je naslove već znala napamet, ali još uvijek se sjećala prvih par dana, vijesti koje su pristizale izvana, pa iz susjedstva, pa su konačno preuzele i lokalne novine. Tko će stati nakraj novoj pošasti? Iznimni slučajevi otpornosti na novu zarazu – skriva li se među nama odgovor i cjepivo? Groblja zatvorena. Građani se masovno pokrštavaju. Papa moli za naše mrtve. Osim što posljednji naslov i nije bio baš potpuno točan, zar ne?

“Dovraga i Twitter”, promrmlja Lea i bolje namjesti naočale. Čelo joj se ispod kričavo ljubičastih šiški počinjalo znojiti. Toplina koju je Biserka isijavala, koja im je pomogla da prespavaju ovu zimsku noć bez grijanja u društvenim prostorijama knjižnice, sada je obuhvaćala prizemlje i isisavala ono malo preostalog zraka iz njega. “Da si imala imalo zdravog razuma…”

“E, pa, nisam mogla znati da su moji followeri tako brzi!” prosikće Biserka. Više nije ličila na Keanua, bez obzira na svoju dopadljivu, kratku retro frizuru s prirodno crnom kosom koja joj je padala na okrugle obraze. Sad se više, u Leinim očima, približavala Goranu Višnjiću, što i nije bila tako daleka usporedba. Obojica su dala svoj obol pričama o Drakuli. “I nisam ni skužila koliko je Riječana uopće na Twitteru, daj”, doda Biserka. “Inače mi ne bi palo na pamet šerati što mi se događa!”

“Sad je gotovo”, pomirbeno će Lea. “Sad moramo samo izdržati da im dosadi”, ponovi ona, “pa će i to proći.”

Biserka je kratko šutjela, tijekom čega se čulo samo mrmljanje ljutitih glasova izvana. “Nije li izreka išla i to će proći?”

Lea kratko razmisli o svojim riječima, i o tome koliko brzo stigne skočiti do Biserkinog pulta i zadaviti je. S druge strane, ako je barem dio toga što je ekipa koja je radila specijalne efekte u Sumraku osmislila bilo točno… Biserka bi ionako bila brža od nje.

Lea se očajnički nasmije sebi u bradu.

“Što se dogodilo?” upita glasnije Biserka, zaboravljajući na oprez.

Vrata knjižnice ponovno se zatresu, i obje knjižničarke zadrže dah. No, vrata su još uvijek držala.

“Sjetila sam se Sumraka”, prizna Lea.

Biserkine se oči na tren rašire koliko je god išlo. Zatim se i ona stane hihotati, tiho, ali nezaustavljivo. “Znači li to”, nekako je uspjela je propentati u pauzama, “da će tebi sada narasti kuštravo krzno i da ćemo se morati krenuti otimati za nekog tipa?”

Lea se suho nasmije, nagne glavu i još jednom namjesti naočale. Zatim duboko udahne. “Sorry ako je ovo krivo vrijeme, ali… znaš, ja se baš i ne bih otimala za nekog, no, tipa.”

Biserka zaškilji prema njoj, ali Lei je odmah bilo jasno, po izrazu lica njezine kolegice, da joj ta informacija ne predstavlja iznenađenje. “Onda bismo bile loša tinejdžerska knjiga”, lagano će Biserka.

Lea shvati da je obrazi bole od toga kako se naglo nasmiješila. “Kako si skužila?” upita. “Je li to zbog kose?”

Biserka se nasmije, a buka svjetine pred vratima malo se utiša. Vjerojatno su bili jednako iznenađeni zvukom smijeha, kao i Lea. “Kosa je definitivno pomogla”, složi se Biserka.

Lea joj plaho uzvrati osmijeh.

“Samo sam te htjela nešto iskreno upitati”, polako će Biserka. “Nadam se da se nećeš uvrijediti.”

Evo je, rezignirano pomisli Lea. Ja se zbog nje igram Policijske postaje 13, a ona će mi uzvratiti onim starima kako cure točno…’ “Reci”, ponuka ona Biserku suho.

“Kako to da noćas sama nisi pobjegla?” upita Biserka. “Ja stvarno čvrsto spavam. Dokle god još mogu, jel’.”

Lea je zbunjeno pogleda. “Pa nisam te mogla pustiti samu u knjižnici”, reče. “To bi bilo kao… kao…” Kao? “Kao da je Han Solo iskrcao blizance Skywalker u nekoj zabiti i veselo odzujio dalje, prepuštajući ih Imperiju. Ne bih ti to mogla učiniti.”

“E pa, sad ćeš možda zbog mene poginuti”, mračno će Biserka.

“Mogla bih poginuti i bez toga”, oštro će Lea. “Ovako barem neću biti sama.”

Novo lupanje na vratima obje ih prene.

Izlazite odande!

“Ili ćemo mi ući!

Lea opsuje, no Biserka se namršti. “Znaš”, reče ona tiho, “sve to drži vodu, ali doista ne moraš ostati ovdje sa mnom. Ja im mogu privući pozornost, a ti se iskradi kroz stražnja vrata. Nitko te neće ni skužiti. Skroz su otišli.”

“Ne budi luda”, ponovi Lea. “Pa da te linčuju? Ostajem ovdje s tobom.”

“Ali nemamo više što napraviti”, reče Biserka, sada i sama zvučeći očajno. “Možda bismo i mogle odgurati ormar s kartičnim katalogom na vrata i tako kupiti još nekoliko sati, ali… Ispraznile smo frižider. Nemamo više ni slatkog. Ostala nam je još samo Tinina zaliha kave i Vanjini čajevi.”

“Nemoj zaboraviti Markov med”, sjeti se Lea.

“I med.” Njezina kolegica puhne. “Kao što rekoh”, nastavi Biserka, “ne možemo preživjeti još jednu noć.” Zatim pogleda u stranu. “Ti ne možeš preživjeti još jednu noć.”

Znam”, promrmlja Lea, odlučno odbijajući  pratiti Biserkin slijed misli, jasno ocrtan u prašnjavom zraku između njih, poput digitalnog tiska na zahtjev. “Pusti me da razmislim.”

Sumrak, pomisli ona. Skakanje s litice na motoru nije ih moglo spasiti. Nije ni čuvanje za prvu bračnu noć, pogotovo jer je za obje taj vlak već odavno prošao.

S druge strane, Sumrak nije bio jedina knjiga iz koje se dalo učiti. Lea, kao dobra mala geekovska knjižničarka, pobožno ih je pročitala sve dostupne na hrvatskom. No nakon nekoliko dana koje su provele zabarikadirane u knjižnici s pozamašnom referentnom zbirkom, pogotovo u području medicine, postalo joj je jasno da u knjigama, u ovom slučaju, nije bilo odgovora.

Knjižničarke su bile te koje će morati spasiti svijet.

Keanu Reeves, sjeti se ona. “Imam ideju”, reče naglas.

Biserka je umorno pogleda. “Neću se penjati na krov zgrade. Ne zanima me koliko nam je blizu druga zgrada”, dodala je brzo, “niti koliko balkona ima. Tako da na to možeš zaboraviti.”

“Nisam na to mislila”, kratko će Lea, stisnuvši oči pred samom idejom pogleda na grad s visine. Nakon što ju je prvi nalet vrtoglavice prošao, ona se malo više odmakne od svog dijela pulta i pogleda Biserku.

Čije se disanje više čulo.

Lea nije gubila vrijeme na pokušaj određivanja je li to dobro ili loše. “Čini mi se da imamo dvije opcije”, reče ona, osjećajući se poput vojskovođe pred vratima smrti. For Frodo. “Ili ćemo se predati, a ti ćeš poginuti”, reče, “ili ćemo se probiti kroz njih lukavštinom i otići svojim kućama.”

“Želiš reći, pobjeći kod moje strine u Gorski kotar dok se ovo sranje ne smiri”, reče Biserka.

Lea slegne ramenima. “Ili to.”

Biserka ju je postrance gledala. “Trenutno se ne osjećam pretjerano lukavo”, primijeti ona. “Da smo ugradili tuš u interni wc dok se još moglo, vjerojatno bih se osjećala nešto bolje, ali…”

“Zaboravljaš jednu prilično bitnu stvar”, polako će Lea.

“Manjak toalet papira?”

Lea frkne kroz nos, a ljubičasta koprena zastre joj naočale. “Ne. Nego činjenicu da si ti”, reče naglašeno, “sada, praktički, u ovome gradu, glavni predator. Ilitiga”, nastavi ona nježno, “u teoretskoj piramidi, na Zemlji, prostor koji zauzima sam vrh hranidbenog lanca jako je, jako malen. A ti si se upravo uspela na njega.

“I zasjela ondje”, šapne Biserka, a oči joj zasjaju.

Lea kimne glavom i nasmiješi se kolegici.

“Što si smislila?” upita Biserka zavjerenički.


Pet minuta kasnije, nakon kratkog, ali efikasnog sastanka kolektiva, dvije knjižničarke ustale su kao jedna, i izašle iz svojeg skrovišta za pultom. Prašina se dizala oko njih u vrtlogu, poput dima nakon eksplozije. Biserkine potpetice i gumene pete Leinih startasica odzvanjale su nekoć veličanstvenim prostorom poput tutnjave stotinu jahača, obznanjujući knjiškom fondu i narodu da su spremne na susret s neprijateljem.

Lea je u koraku otrla nevidljive mucice sa svoje stare suknje, zgužvane od nekoliko dana spavanja u njoj u kutku polica s popularnom psihologijom, dok je krajičkom oka gledala kako Biserka prolazi rukom kroz kosu dok korača, baš poput Keanua.

Zapanjena graja pred vratima knjižnice ušutjela je i pokunjila se, barem prividno, suočena s prizorom dviju knjižničarki kako im prilaze kroz polumrak, odlučno koračajući i ne zastajkujući sve dok su nisu došle do samih ulaznih vrata.

Lea zadovoljno opazi da je prvih nekoliko građana, onih najbližim vratima, instinktivno ustuknulo pred njezinim mrkim pogledom. Ona kratko pogleda Biserku, koja je na danjem svjetlu pred vratima sad već izgledala bljeđe od davno osvježenih zidova knjižnice. Nedvojbeno je gubila krv brže nego što bi se to događalo da je zaražena prvom, nemutiranom verzijom epidemije. Koliko još može izdržati prije nego umre… ili nešto još gore?

Lea duboko udahne i jednim pokretom povuče zasun s vrata, kao da je to radila svakoga dana. Što i jest.

Dočekala ih je zapanjujuća hladnoća dana i zapanjene oči rulje, koja je sezala preko trga punog starih, nepometenih omota obližnjeg restorana brze hrane, te onkraj puste ceste, pa sve do slastičarne na drugom rubu Korza. Grupni im se dah u oblačićima kratkog vijeka gubio u zraku.

Biserka je iskoračila iz knjižnice i uspela se na klupičicu inače smještenu među visoke police referentne zbirke, koju su dohvatile putem. Ona odlučno podigne glavu. “Ne znam zašto ste danas došli ovamo”, reče Biserka, “ali znam da ćete to požaliti.”

Zatim se široko nasmiješi i rastvori usne, puštajući da joj očnjaci narastu do pune, zastrašujuće duljine pred okupljenom svjetinom.

Lei je trebala sva snaga volje, izvježbana kroz godine staža među računalima s pristupom na internet, kako bi ostala mirna, pružajući podršku kolegici.

Gomila se još uvijek mogla odlučiti na otpor, a njih dvije, bez obzira na ohrabrujući govor koji je održala Biserki, zapravo i nisu mogle zadržati nalet razjarenih građana, ako na njih krenu svi odjednom.

Zato je stala pored Biserke, korak ispod nje, i čvrsto prekrižila ruke na prsima, šireći ramena kao da je mafiozo u akciću.

Prvi je dojam, Lea je to dobro znala, doista bio sve.

Nije trebala dugo čekati. Dok je Biserka prodornim pogledom prelazila s jednog na drugog građana, prvi su se ljudi počeli gubiti s ruba gomile, koračajući unatrag sve dok se ne bi zabili u nekog drugog, a zatim okrećući leđa knjižnici i gubeći se u uličicama Starog grada. 

U tren oka, možda dva i pol trena, gotovo se sva rulja raspršila, sve dok pred zgradom knjižnice nije ostalo dvadesetak mladih, šačica penzića i jedna gospođa u dizajnerskoj haljini i štiklama koje su Lei izgledale bolno. Gospođa je gledala u Biserku kao da je vidjela ukazanje.

Biserka svrgne pogled prema Lei, zapanjenog izraza skrivenog iza crnih pramenova kose, i nijemo zatraži savjet.

Lea raširi ruke i, po drugi put tog već predugog jutra, slegne ramenima.

No, dok se Biserka odlučivala za svoj sljedeći korak, svjetina je odlučila umjesto nje. Kao jedan, preostali promatrači se stanu micati i približavati Biserki u nepravilnom, ali jasno definiranom redu. Gotovo kao da su došli do pulta za posudbu knjiga.

Osim što je jedan od najbližih, brucoš sa studija geografije, inače iz Međimurja, kojeg je Lea poznavala iz viđenja jer mu je često izvlačila knjige za seminare, već sramežljivo naginjao glavu u stranu, ogolivši vrat.

“Okej”, reče Biserka tiho, i odlučno kimne. “U redu”, reče snažnijim tonom, i njezin se glas pronese ledenim jutrom.

Pod Leinim budnim pogledom, Biserka prokrcka prstima, zasuče rukave i okrene se prema svojim budućim… pa, followerima, shvati Lea dok ih je promatrala.

U stvarnom su svijetu sve riječi imale veću težinu.

“Da vidimo, tko je bio prvi na redu?” upita Biserka.


Vesna Kurilić nedavno je otkrila da svoju fobiju od zaraza može ublažiti pisanjem sf priča na temu zaraze. Nikada nikoga nije gađala knjigom (časna riječ!).

Tema: Vrli novi svijet (priče o svijetu kakvog više ne prepoznajemo)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s