Gospodarica gusaka (Antonija Mežnarić)

Jeli se sledila krv u žilama čim je večernji mir, u kojem je zatvarala kokoši na spavanje, prekinulo iznenadno gakanje. Guske nisu ništa dobro nosile, posebice ne one koje su upravo izlazile iz magle u šumi iza njezine kuće, nagle kao tuča u ljeto. Jato je iznjedrilo iz tame kao da maršira i spustilo se bez straha niz malo brdo u njezino dvorište. Znajući bolje nego da ih dočeka na otvorenom, pojurila je u svoju nisku drvenu kolibu i zaključala za sobom vrata, a potom i stavila stolicu ispod kvake za svaki slučaj.

Gakanje je postalo sve glasnije, praćeno lepetima krila. Provirila je kroz prozor, desne ruke na prsima. Blatnjava zemlja dvorišta nije se mogla vidjeti od bijelog perja, a debela magla koja se širila zajedno s guskama prekrila joj je pogled na kokošinjac i košnice u daljini. Jedina boja koja se mogla nazrijeti bila je crvenilo njihovih očiju.

Prolazile su mimo Jeline kuće, naizgled je posve ignorirajući, i pred njihovim koracima glasno su zaškripala vrata kapije, koja se sama od sebe počela otvarati da ih propuste u selo. Jedna je guska ipak zastala, ugledavši Jelu na prozoru, i izdvojila se iz jata. Krenula je prema njoj, spuštajući svoj dugi vrat ispred sebe dok je krila širila prema natrag, kljuna lagano otvorenog poput usta zmije koja se sprema svakog časa ujesti. Došla je do samog prozora, ljutih očiju uprte u Jeline, kao da izazivaju, kao da se rugaju. Jela se sva naježila, iščekujući što će neman dalje napraviti, s molitvom zaboravljenim bogovima na usnicama.

Nagli udarac glave o staklo trgnuo je Jelu toliko da se prenuto odmaknula od prozora. Pogledala je prema kuhinji, zaboravljene molitve, spremna da pojuri po nož ili sjekiricu, ali činilo se da joj je guska prenijela poruku koju je imala, jer se vratila natrag na svoje mjesto u magleno bijeloj procesiji. Tek kad se i posljednja zvijer odgegala iz njezinog dvorišta u selo, kapija se mučno zatvorila, cvileći svakim pomakom.

Za guskama, ostala je samo magla i otpalo perje, koje se skupljalo poput snijega na prljavoj zemlji.


Jela se pokušala na sve načine uvjeriti kako ovo nije njen problem. Ako je njena gospodarica odlučila poslati svoju četu u svijet, tko je bila ona da je zaustavi ili vrati natrag? Ovo nije bio opis Jelinog posla. Ali slika gorućih crvenih očiju na njezinom prozoru kopkala ju je cijelo vrijeme. Guske nisu izlazile iz šume same od sebe. Što ako ih je trebala pratiti?

Ignorirajući nelagodan osjećaj, zaključila je da je, ako je gospodarica nešto od nje htjela, mogla poslati i jasniju poruku od jata gusaka.

Nije trebala dugo čekati za izravniju naredbu i uskoro je požalila što nije odmah krenula za jatom. Drugog jutra stradale su prvo neobrane jabuke u voćnjaku, istrunuvši usred noći na granama. S prvim zrakama prigušenog sunca, što se probijalo kroz maglu, dočekali su je gnjili plodovi poput crne koprene na zemlji. Nije stigla ni počistiti svu štetu, kad su pale kokoši, pokošene nekom pošasti. Zadnji udarac, ipak, bio je kad je otkrila da su joj sve pčele iz košnice uginule. Od svega, taj prizor sićušnih, nepokretnih tijela posjekao ju je ispod koljena i uspio dovesti suze na oči, za koje je mislila da je već odavno isplakala.

“U redu! Poruka primljena!” viknula je u zrak, u smjeru šume na brdu iza njene male drvene kolibe. “Idem za glupim guskama, ali bilo bi lakše da sam dobila papir s uputama”, dodala je ispod glasa, iako je znala da će je gospodarica čuti neovisno o tonu koji koristi. 

Mrmljajući psovke, izvukla je iz ormara prašnjavu odjeću što je smrdila po naftalinu, ali dovoljno pristojnu da se u njoj pojavi u javnosti, svezala svoju dugačku, nepočešljanu kosu u rep, te krenula za guskama u selo.


Pejsaž je bio tako miran, nepokretan, da je bilo gotovo neprirodno kretati se u njemu. Jela je šljapkala svojim smeđim gojzericama kroz blato, prateći otpalo bijelo perje na zemlji svakih nekoliko metara. Prošla je visoke suncokrete okrenute jedne prema drugima, jabuke što su se crvenile na krošnjama, zjapeća dvorišta, prazna polja bundeva, kukuruzišta i vinograde. Nigdje na vidiku nije bilo ni žive duše, ni traktora na cesti. Sve što se moglo čuti bili su njeni koraci i šuštanje lišća kukuruza na vjetru. Hodala je tako, dlanova gurnutih u džepove i prateći svoje pernate tragove prema Lepoglavi, sve dok nije vidjela barikadu na cesti u daljini, s policijskim kolima, negdje na ulazu grada kojem se približavala.

Ne želeći imati posla s policijom, skrenula je s ceste u polje, radije riskirajući ljutnju vlasnika kroz čije se terene probijala, nego da ima posla s takozvanim zemaljskim autoritetima. No nije se trebala brinuti. Baš kao i selo koje je prošla, činilo se da je i cijela Lepoglava u svojim kućama. Ili zamalo cijela.

Jedan je muškarac bio vani, klao kokoš na drvenom panju kad je Jela zašla u njegovo dvorište. Krv je šikljala kroz otvorenu rupu na vratu, iz tijela što se treslo na zraku. Kapljice su mu slijetale po kariranoj košuri, zalijevale tlo i njegove crne gumene čizme. Ipak, ono što je Jelu zaustavilo bio je njegov pogled koji se zamrznuo kad ju je vidio, kao da ga je ulovila da radi nešto zabranjeno. Podigla je ruku i mahnula, no, umjesto da joj odvrati to ga je samo razjarilo, toliko da joj se činilo da će nasrnuti na nju s krvavom sjekirom koju je čvrsto stiskao desnicom. Nekoliko je trenutaka prošlo, u kojima se moglo čuti samo curenje krvi po zemlji, a potom se muškarac okrenuo te povukao u kuću brzim koracima, ne ispuštajući ni zaklanu kokoš ni sjekiru iz ruku, tako da je laktom morao spustiti kvaku na vratima.

Zbunjena njegovim ponašanjem, Jela je nastavila dalje.

Vrativši se na glavnu cestu, već dobrano zabrinuta, odlučila je na trenutak napustiti svoj guščji put i potražiti barem nekoga tko bi joj mogao objasniti što se događa. Nešto joj je govorilo da bi nejasne poruke njezine gospodarice i smrtni seoski mir mogli biti povezani. No sve su birtije bile zatvorene, svi auti parkirani, a na cesti se nije mogao vidjeti ni ulični pas. Da nije srela onog muškarca i policijska vozila, mislila bi da je ušla u mrtav grad. Zamalo je otišla pokucati na bilo koja od zatvorenih vrata, samo da se uvjeri da još ima živih, kad je naišla na Konzum, koji ju je prizivao svojim otvorenim vratima.

Dvije su prodavačice bile unutra, dočekale je poput sablasti s bijelim medicinskim maskama na licu i gumenim rukavicama. Možda su prošle godine otkad je Jela bila među ljudima, ali bila je sigurna da ovo nije neki novi modni izričaj. Dva para očiju iznad maski pratila su njezin ulazak sumnjičavo i pomalo ljutito, kao da im je provalila u domove. Jelin je pozdrav ostao neuzvraćen, ali nisu joj ni zabranile ulazak. Stoga je ušla dublje među police koje su na mjestima zjapile prazne. Te su je najviše fascinirale. Nije znala kad je u životu vidjela takve rupe u dućanu. Po istaknutim cijenama, vidjela je da nedostaje brašna, vlažnih maramica, toaletnog papira i vina. Nije bila sigurna što traži, osim možda novina, da provjeri ima li vijesti o ovom čudnom ponašanju, kad su joj se već prodavačice činile previše neprijateljski nastrojene za razgovor.

Svojim besciljnim bauljanjem zamalo se sudarila s bakicom, kose skrivene pod čvrsto stisnutom crvenom maramom, koja je teško gurala napola popunjena kolica, hropćući.

Bakica ju je pogledala i iznenađeno podigla obrve.

“Jeste dobro, bako? Treba li vam pomoć?” U kutu pogleda, između polica, Jela je vidjela jednu od prodavačica kako pozorno prati što se događa.

Starica je zakašljala u svoj šal i pokazala joj rukom da se odmakne.

“Malo tko se približava nekome ‘ko kašlje ovih dana”, odgovori joj starica na pitanje koje nije postavila. “To znači ili da si arogantna ili bez straha.”

Jela je slegnula ramenima.

“Ili jednostavno dobro odgojena, da pomažem”, zamalo je rekla nemoćnima, ali se zaustavila, “onima koji izgledaju kao da im pomoć treba. Ali zašto bi me bio strah?”

Starica se na to zabezeknula, a potom počela smijati prije nego se smijeh ponovno pretvorio u kašalj skriven iza šala. U kutu, više nije bila samo jedna prodavačica. Sad su ih obje promatrale, poput predatora.

“Zbog bolesti, dijete drago, gdje si ti ovih dana bila? Jesi iz neke pećine ispuzala? Kažu da su mladi zalijepljeni za svoje ekrane; zar je moguće da ne znaš što se događa?”

Jela nije ni mogla, ni imala vremena, objasniti svoju životnu situaciju baki u dućanu, zašto nema ni televizije ni radija ni interneta da bi pratila što se sa svijetom zbivalo. Ili zašto joj nitko ne dolazi pa da barem tako čuje što ima novoga.

“Živim izolirano”, jednostavno je rekla, “i ovo je prvi put da sam u gradu nakon puno godina. Trauma”, dala je kao jednostavno objašnjenje koje nitko nije tražio od nje. “Malo sam neupućena.”

“Onda ću te ja uputiti, dijete drago. Bolest se strašna pojavila. Nitko ne zna od kuda, ali kažu da je iz našeg grada proizašla. Širi se brzo, prebrzo, i svatko tko oboli zalegne s temperaturom i kašlje sve dok skoro pluća ne iskašlje.” Kao da želi dokazati tvrdnju, staricu potrese još jedna navala kašljanja. “I kažu da su neki zaspali da ih se probuditi ne može. A oni koji zaspu i smrt dočekaju sanjajući. Cijeli je grad u karanteni. Možda čak i cijela država. Samo je ovaj dućan otvoren, da ljudi imaju što jesti, i ljekarna. Bolesni se boje zaspati jer ne znaju hoće li se ikada više uspjeti probuditi. Zdravi se boje izaći van, da se ne zaraze. Zar je moguće da ništa od toga nisi znala, sunce drago?” 

Odmahnula je glavom. Jesu li za bolest guske bile krive? Zašto bi ih njena gospodarica pustila na ljude, da siju pošast, i onda poslala nju da ih vrati u šumu? To nije imalo smisla. A i premalo je vremena prošlo otkako su one izašle, da prouzrokuju ovakve posljedice.

Starica se iznenada nagne nad košarom, gušeći se u kašlju.

“E pa sad bi bilo dosta. Van s tobom, odmah!” vikala je jedna prodavačica, gledajući u staricu, koja se mučila.

“Ma obje van, dok nas niste zarazile! Zar želite da svi pomremo, majčicu vam vašu!” derala se druga. Ova je u rukama držala metlu, poput mača, spremna da ih obje istjera batinama.

Ne mareći za upozorenje koje joj je starica dala, Jela ju je uzela pod ruku. Istoga časa zapuhnuo ju je snažan smrad iz ženine kose, ali to nije pokazala iz pristojnosti.

“Dođi, bako, pomoći ću ti da stigneš kući.”

Starica ju je pogledala iznenađeno, ali pustila je da je dotakne. Ruku pod ruku, izašle su iz trgovine, ostavivši robu koju im prodavačice nisu dale ni kupiti.

“Ti si čudno čeljade”, naposljetku će starica.

Nije im trebalo dugo da stignu do njezinog doma, male jednokatnice, iako je starica cijelim putem kašljala i morala nekoliko puta stati dok je drhtavica nije prošla. Jela se trudila ignorirati smrad koji je njušila, računajući da žena nije imala snage prati kosu zbog bolesti. Tek kad je pomogla starici da uđe u malu čistu kuhinjicu, u kojoj je smrdilo po ljudskom mesu, Jela je počela sumnjati u to koga je dopratila kući. Starica ju je pogledala podignutih obrva i sjela za okrugli stol, dok je Jela, prateći instinkt, otvorila vrata hladnjaka.

U frižideru, na policama, uredno su bili poslagani ostaci djeteta.

Zatvorivši vrata, okrenula se prema starici.

“Ne brini, bilo bi nepristojno da te sad ubijem i pojedem, nakon što si mi pomogla”, rekla joj je starica, krivo protumačivši njezin pogled. Jela nije ni sama znala što da osjeća. Odavno je shvatila da u sebi više nema onu tugu za umrle koju je prije imala. Razumski je znala da bi trebala žaliti za izgubljenim dječjim životom, ali svi su osjećaji ostali zaključani iza nekakvih vrata u njezinoj duši, koja nije znala kako otključati. 

“Iako bih rekla da sam te zapravo već ubila time što sam ti pustila da budeš blizu meni, ovako bolesnoj.”

“Bolest me ne brine”, rekla je naposljetku i prišla starici. Smrad kose. Crvena marama. Tako je bilo lako svemu dati svjetovno objašnjenje. Ali dobro je znala priče i, ako je bila u pravu, u naočigled običnoj marami skrivala se staričina životna snaga. Bilo bi tako lako doći blizu ove stare, bolesne vile, i otrgnuti joj to s kose, da ostane bez svoje moći. Ali Jela nije bila osvetnica, a vila je već očito umirala.

“Svi se mogu razboljeti, uključujući i vilu. Ili štogod da si ti, jer čovjek očito nisi.”

Jela se tužno osmjehnula.

“Rekla bih da se i vile mogu razboljeti kad im godine poodmaknu. Daleko ste od Kitež-planine, zar ne, bako?”

Starica se na to počela smijati takvim grohotom, da su joj iz očiju počele padati krupne suze.

“Daleko, stotinama godina daleko.”

Jela joj je stavila ruku na rame, kao da joj daje blagoslov ili oprost. Zapravo je to bilo obećanje. Svi moraju jednom umrijeti, pa i vile, poput djece na kojoj su se hranile.

“Čuvajte se, bako. Ovaj kašalj zvuči gadno.”

“Čuvaj se i ti, dijete drago. Ova bolest, ona nije od ovoga svijeta. Ovo je neki grozni urok kojeg je netko bacio na ljude. I ako netko ne nađe načina da ga razbije, cijeli bi svijet mogao pasti u san iz kojeg se nikada neće probuditi.”

“Znači trebam nekoga poljubiti?” našalila se Jela. Starica se široko osmjehnula i pokazala oštre zube.

“Ili ubiti onoga koji je bacio prokletstvo i pojesti mu sve meso s kostiju. To bih ja predložila. Tako ne moraš brinuti jesi li poljubila pravu osobu.”


Ostavivši bolesnu vilu u njezinoj kući, vratila se Jela na svoj napušteni put, tražeći ponovno tragove od bijelog perja. Kuda je prolazila, povremeno bi se neka zavjesa na prozoru zatresla, prekrivajući poglede koji su je pratili, a i iz nekih je kuća mogla čuti i lavež pasa. Ali, izuzev njezine pojave, ulice su i dalje bile prazne.

Prošla je kaznionicu, ogromnu poput uspavanog diva, i zapitala se kratko kako su se unutra nosili s bolesti; ili su svi stražari već bili zaraženi, a zatvorenici umrli od gladi i žeđi, napušteni? Nije imala vremena otkrivati, stoga je pustila da joj glomazna arhitektura ostane za leđima. Pogleda uprtog u blatnjavu cestu, pratila je perje sve dok nije došla i do samog jata.

Guske su stajale okupljene u jednom dvorištu, crvenog pogleda uprtog u vrata kuće. Sama zgrada, pred kojom su se okupile, nije ni na koji način iskakala iz pozadine kojom je Jela već satima prolazila. Izgledala je kao bilo koja zagorska hiža, s praznim dvorištem i još većim poljem kukuruza. Ali jato se okupilo pred njom, izduženih vratova, strpljivo čekajući na nešto što je samo ono znalo, poput posmrtne straže. Čim su čuli Jeline korake, nekolicina glava okrenula se u njezinom smjeru i počela gakati. Njihovo vrištanje narušilo je sablasnu tišinu dana, režući mir prodornim ga ga ga što je izlazilo iz čitave čete grla.

Stala je pred njima, izvadila ruke iz džepova i stisnula šake. Guske se nisu pomicale s mjesta. Ako im kaže da se maknu, neće je poslušati. Nije imala drugog načina da uđe u kuću. Izmolivši kratku molitvu, ispravila se u punoj visini, i uz samopouzdanje koje nije imala, koraknula među guske.

Kljunovi su se istog časa srušili na Jelu, pokušavajući uhvatiti njezinu kožu kroz odjeću, tražeći svaki mogući komadić tijela gdje bi je mogle ujesti. Ali pustile su je da prođe, uz ugrize koji su bili više upozorenje nego pokušaj da je ozlijede; pakosni podsjetnik na to da je ona bila niža vrsta i da ostaje u komadu samo zato što su one tako odlučile. Iza ugriza ostala je bol, i to je bila prva stvar koju je istinski osjetila u jako dugo vremena.

Vrata kuće bila su otključana. Čim je ušla, guske su se počele gurati iza nje, tjerajući je da što brže hoda, trzajući glavama lijevo i desno, kao da njuše prostor. Kao da traže nešto. Ili nekog.

Jedna ju je guska pretekla i hitro se počela penjati drvenim stepenicama na kat. Znajući da joj pokazuje put, Jela ju je spremno pratila, gledajući zatvorena vrata raznih soba i pitajući se gdje su vlasnici kuće.

Na katu, osim otkucaja sata na zidu, čulo se samo mrtvačko kašljanje. Najbliža su vrata bila lagano otvorena i Jela je vidjela stariji par u bračnom krevetu kako spava. Nisu još bili mrtvi, ali osjećala je njihove živote kako vise o niti, spremni svaki čas poći. Kašalj se ponovno oglasio i činilo se da guske jedna po jedna prate put do njegovog izvora.

Nasuprot stepenica, na samom kraju, bila su jedna vrata, otvorena kao usta mesožderke koja mami muhu u ralje. Kroz otvor, Jela je vidjela vrata prema terasi, televiziju na zidu i niski ormarić. Ali iz te je prostorije izlazio jedini zvuk života kojeg je mogla čuti, i guske su jedna po jedna nestajale, ulazeći u tu sobu. Znajući da joj nema drugog nego da ih slijedi, Jela je duboko udahnula, stisnula šake i krenula za gegavim niskim tijelima.

Unutra ju je dočekao prizor kakav nije očekivala. U prostranoj sobi isprano žutih zidova, na velikom krevetu ispod prozora, ležeći ispod teškog popluna od guščjeg perja, bila je mlada žena. A, pod njezinim krevetom, okupljale su se guske Jeline gospodarice, šireći krila i siktajući upozorenja prema djevojci. Ali nisu se usudile napasti, kao da ih je iznenada bilo strah prići bliže.

Jela se probila kroz njihove redove i prišla djevojci na krevetu, osjećajući kako i nju lovi lagana nervoza. Kroz prozor probijalo se sunce u tankim zrakama i padalo na djevojčine bolesno rumene obraze i suzne oči. Zaškiljila je prema Jeli, pa zatreptala u strahu, ali činilo se da guske uopće ne vidi.

“Tko… tko si ti? Što ovdje tražiš?” djevojka je prokašljala riječi.

Jela je podignula svoje ruke i otvorila dlanove u nadi da će djevojčine zelenkaste oči boje šume u proljeće moći iščitati pomirdbeni znak iz tog pokreta.

“Ne brini, nisam tu s lošim naumom.” Znala je da to ne zvuči nimalo obećavajuće. Ipak je provalila u ovu kuću. No, iz nekog razloga, blag osmijeh prelio se preko djevojčinog lica, umirujuće kao kamilica na bolan želudac.

“Onda mora da si anđeo. Došla si po mene jer umirem, zar ne?”

Trzaj boli, kao da joj je netko prošao oštricom po srcu, nelagodno je zatitrao u Jelinim prsima.

“Nisam anđeo, daleko od toga”, rekla je uz tužan smiješak. Nesigurna što da napravi, sjela je na sam rub kreveta, promatrajući smeta li njezina prisutnost na bilo koji način, spremna da se odmakne ako treba. Djevojka se osmjehnula i zakašljala.

“Zbilja? Rekla bih da tako lijepa možeš biti samo anđeo. Ali mora da haluciniram. Toliko sam dugo sama…”

Jela se zamalo nasmijala kad je čula djevojčin komentar, znajući dobro da izgleda kao osušena trska, ali nije htjela proturiječiti osobi kojoj su bolest i samoća očito pomutili razum.

“Mora da haluciniraš”, prihvatila je Jela igru, “i ovu halucinaciju zanima znaš li što se događa? Vani, trenutno. S ovom bolesti?”

Djevojka je zatreptala očima i činilo se, na trenutak, da će zaspati, ali s očitom mukom otvorila je oči i pokušala se fokusirati na Jelu.

“Ova halucinacija je bezobrazna jer se nije predstavila. Kako se zoveš? Izgledaš kao neki cvijet. Ljubica, možda?”

“Jela, zapravo.”

“Bila sam blizu. Stablo, ne cvijet. Zimzeleno, vječno. Ti sigurno nećeš umrijeti od ove bolesti. Ja sam Ružica, a svi znaju da ruže moraju uvenuti, kad tad.”

Djevojka, Ružica, počela je tiho plakati, sitnim suzama koje su joj klizile niz okrugle obraze.

“I jele umiru”, rekla joj je Jela u nadi da će je to utješiti. Druga je žena na to samo počela još više plakati.

“Ne bi trebala biti tu. Ako još nisi bila zaražena, sad ćeš se sigurno razboljeti. A ovdje nema ničeg vrijednog za ukrasti.”

Jelu je opet stisnulo srce. Ne samo da je djevojka pred njom bila u očitim bolovima, već je mislila da je Jela došla opljačkati njezinu kuću, i svejedno se brinula više o njezinom zdravlju nego tome što je došla ovdje napraviti. Razmišljajući što će joj reći, odlučila je riskirati i pokušati s istinom.

“Ne mogu se razboljeti”, rekla je na kraju. “Da bi to bilo moguće, prvo bih trebala biti živa.”

Ružica ju je začuđeno pogledala ispod gustih obrva, tražeći istinu u Jelinim očima.

“Ako nisi živa, a nisi ni anđeo, što si onda?” bilo je neminovno pitanje koje je Jela očekivala. Uzdahnula je, ali već kad je krenula u tom smjeru, onda može i završiti.

“Ja sam nekada bila živa, baš kao i ti. A sada sam… svjetioničar. Samo što nisam u svjetioniku, više…” Tražila je riječi kojima bi mogla objasniti što je postala nakon smrti. Što joj je bila zadaća. Napokon je odlučila za usporedbu. “Više sam kao čuvar vrata podzemlja.” Vidjela je raspelo iznad djevojčina kreveta i dodala: “Vrata pakla. Samo što to nije posve točno. Nisu vrata, koliko su šuma, i pakao je samo kršćanski koncept. Ali to je najbliže istini.”

Ružica ju je gledala bez ikakvog znaka vjeruje li joj ili ne. Činilo se da promišlja o Jelinim riječima. Možda će na kraju ipak zaključiti da je Jela halucinacija njezinog izmučenog uma.

“Vrata pakla su u Zagorju?” upitala je na kraju, s humorom u glasu i očima.

“Vrata podzemlja posvuda su po cijelom svijetu. I nova stalno izniču.” Nije bila sasvim sigurna što izvodi, zašto je toliko iskrena s umirućom djevojkom, ali nije se mogla zaustaviti. Prije bi se mogla baciti natrag među guske koje su čekale iza njezinih leđa, da joj pokljucaju meso sa svih kostiju, nego nešto odbiti Ružici. Bila joj je to poznata emocija, koja joj se počela neočekivano prikradati, iako je još donedavno vjerovala da više nikada neće biti u stanju nešto istinski osjećati. Emocija koja je pristizala u posve nepriličnom trenutku.

Nije bilo pošteno da se može prisjetiti kako život izgleda, kad ga je već izgubila.

“I kako postaneš čuvar jednih vrata?” upita je Ružica, znatiželjno. No, mora da je vidjela kako se Jela lecnula na njezine riječi, jer je odmah potom, ne čekajući na odgovor, počela govoriti: “Ne moraš mi reći, oprosti, nisam razmišljala, znam da to mora biti nešto intimno što kažeš- ”

“Ne, u redu je”, prekinula ju je Jela, uz usiljen smiješak. “Pa u mom slučaju, postaneš tako što ti netko jako blizak, kojeg si puno voljela, umre. I onda veoma glupo i arogantno sklopiš dogovor sa Smrti. Ako si uspješna u zadatku koji ti Smrt zada, ta mrtva osoba može se vratiti s tobom među žive, a ako ne… onda i ti ostaneš među mrtvima, zaposlena cijelu vječnost kod Smrti. Ja sam, očito, izgubila. S pozitivne strane, ne moram brinuti da ću ikada biti na birou, s negativne strane… no. Smrt. Ali ako ništa, nisam osjetila kad sam umrla. Nije boljelo, nije bilo dramatično. Samo sam… zaspala. I, kad sam se probudila, nisam bila više doma. Niti sam zapravo, bila više živa.” Iako su prošle samo godine, a ne stoljeća, bilo joj je sve teže prisjetiti se toga što je bilo prije nego je naglo umrla. Jednom kad je shvatila da je izgubila igru, nije joj stigao preletjeti život pred očima. Samo ih je zatvorila i odjednom je svega nestalo. Sjećala se samo one goruće snage i uvjerenja, jake poput Sunca, zbog koje ništa nije bilo granica. Vjerujući da je njezina ljubav jača od svega, neuništiva kao stijena. Zaboravivši da su se i planine mogle srušiti. Da ništa nije bilo ni vječno ni sigurno, osim umiranja.

“Je li sva smrt takva? Mirna, kao da sanjaš?” Raspitivala se djevojka, vjerojatno za sebe. To se Jeli nije nimalo svidjelo te joj je stavila svoj dlan na obraz. Ružica je izgorijevala poput krijesa u Ivanjskoj noći.

“Slušaj me dobro. Ti još nećeš umrijeti. Živjet ćeš još dugo godina.” Riječi su je pekle na jeziku, u strahu da obećaje nešto što ne može ispuniti.

Djevojka se na to samo tužno nasmiješila, očito joj ne vjerujući. Nije joj zamjerila. Ni Jela ne bi vjerovala na njezinom mjestu.

“Ali da ti pomognem, moraš i ti meni pomoći. Moraš mi odgovoriti na par pitanja, u redu?”

Ružica je kimnula glavom, teških kapaka. Jela je proklinjala svoju raspričanost. Samo je trebalo da djevojka zaspe prije nego izvuče iz nje bitne informacije.

“Reci mi samo još jednu stvar prije”, zamolila ju je Ružica i Jela je već znala da joj neće moći odbiti tu želju, neovisno o tome što ju je brinulo da im curi vrijeme. “Ta osoba koju si izgubila? Vidiš li je sada, dok radiš za Smrt?”

Jeli se stisne grlo, kao da je netko zategnuo omču oko njezinog vrata. 

“Ne. Kad čuvaš vrata, onda ne vidiš što je iza njih.”

Ružica je pustila još jednu suzu.

“To je tako tužno.”

“Prošle su već godine.” Ne toliko puno, ali dovoljno da se osjeća kao da je prošla cijela vječnost, s danima koji su se pretakali jedan u drugi bez puno promjena. “Proplakala sam svoju sudbinu davno; sad sam zaposlenik, kao i svaki drugi”, rekla je, u pokušaju da razvedri atmosferu. Sizifov posao. Uz Ružičinu bolest i Jelinu smrt, u sobi se osjećala mrtvačka težina. 

“Sad sam ja na redu.” Odlučila je prijeći na ono što je bilo bitno. “Bolest. Kako je krenula?”

“Bila je to obična prehlada.” Suze su se ponovno počele skupljati u zelenim očima, ali glas joj je bio miran i nastavila je dalje bez zaustavljanja. “Ili sam barem to mislila. Nisam imala razloga da mislim išta drugo. Sve sam normalno radila. Iako mi je bilo loše, nisam se zaustavljala, cijelo vrijeme sam mislila, to je samo obična prehlada. Ali onda su se razboljeli i moji roditelji. A onda i rodbina, pa moji prijatelji. I uskoro, počeli su biti bolesni i ostali. Njihova rodbina. Njihovi prijatelji. Kad se meni stanje pogoršalo, već je bilo kasno. Moji su bili toliko loše da me nisu mogli voziti u obližnju bolnicu, a ona je ionako već bila u karanteni pa sam si mislila, bolje da sam doma nego tamo. Samo što smo svi sad tako bolesni da ne možemo izaći iz kreveta. Ne znam… ne znam jesu li još živi… ne znam kad sam ih zadnji put vidjela… kad sam zadnji put jela.”

Suze su slobodno padale preko rumenih obraza i Jela ih je skupljala svojim prstima. Nježno joj je obrisala lice, smirujući je svojim dodirom.

“Netko te gadno urekao, Ružice.” Složila se sa starom vilom. Drugo nije moglo biti, Jelina gospodarica ne bi pustila svoje omiljene guske van u svijet da je ova bolest bila prirodna.

“Molim?” Djevojci nije bilo jasno.

Jela joj je pokušala objasniti najbolje što je mogla. Da je netko vjerojatno prizvao veliko zlo na Ružicu, da se razboli, možda čak i umre, ali da je nešto pošlo po krivu jer se bolest nije zaustavila samo na njoj, već prešla i na ostale. Kao domino pločice.

“Znači ja sam kriva? Za sve? Ja – ”

“Ne”, Jela ju je prekinula prije nego joj je djevojka skliznula u ponor iz kojeg se bilo teško izvući. “Jedini krivac u cijeloj ovoj priči je osoba koja te urekla. U redu? Znaš li kome si toliko stala na žulj da bi ti htio zlo? Netko tko ti jako zavidi, netko tko je ljut zbog nečega?”

“Ne znam, ne znam, da me netko toliko mrzi da bi me htio ureknuti?” promucala je kroz polu smijeh i polu kašalj, izbezumljeno. Ali onda se odjednom smirila. “Možda… ima taj jedan dečko. Ja… bilo smo si dobri i on je zaključio da to znači nešto više nego je značilo. Kad sam ga odbila bio je bijesan. Rekao je da ću požaliti. Mislila sam doduše da će proširiti nekakve tračeve o meni, najviše me strah bilo da će me dočekati sa sjekirom. Ali urok? Misliš li da je to…”

“Da.” Nije trebala dugo razmišljati ni istraživati. Ponekad je odgovor bio onaj najočitiji.

“Ali kako?”

Jela je slegnula ramenima. Kako nije bilo pitanje kojim su se trebale baviti.

“Možda je mogut. Ili zna nekoga tko ima pravu moć. Vjerojatno nije očekivao da će se bolest ovako proširiti. Ali to trenutno nije uopće bitno.” Pogledala je guske koje su pomno pratile njihov razgovor cijelo vrijeme, strpljivo čekajući naredbe, očiju crvenih poput paklenih vatra. Znala je što joj je činiti da se urok prekine i bolest protjera s ove ravni.

“Ružice, treba mi njegovo ime.”

“Čekaj!” Jedna ruka iznjedri izvan popluna i ulovi Jelin dlan koji je i dalje milovao Ružičin obraz. Za nekoga tko je bio smrtno bolestan, imala je čelični stisak. Jela se ukočila, ne znajući što da očekuje od djevojke, kao da se iznenada pretvorila u sirenu koja je planira povući pod plavu površinu i utopiti u morskim dubinama. “Što god planiraš napraviti… ako uspije. Ako ozdravim. Hoćemo li se ikada više vidjeti? Jer bilo bi izrazito žalosno da prvi dan što smo se upoznale, bude i zadnji.”

Jela se zamalo zagrcne na vlastitom disanju i pokuša to pretvoriti u smijeh.

“Pazi što pričaš, netko bi rekao da mi se upucavaš dok si na smrtnoj postelji.”

“Nije li to najbolje vrijeme za upucavanje?” našalila se Ružica. Oči su joj treptale kao da se bori da ostane budna i bilo je samo pitanje vremena kad će skliznuti iz svijesti, a Jela nije mogla računati na to da će se ikada više probuditi. Stoga joj je uzvratila stiskom znojne ruke i rekla nešto suprotno ikakvom zdravom razumu:

“Kad ozdraviš, pričat ćemo ponovno, vidjet ćeš. Možda i pojesti večeru zajedno.” Bilo je to obećanje koje nije mogla ispuniti, ali nije htjela slamati srce djevojci koja više ništa drugo nije imala za izgubiti. “Ali da bi se to dogodilo, moraš mi dati ime.”

Ružica se napokon zadovoljno spustila na jastuk i prošaptala ime kao zavjet kojim je zapečatila njihov dogovor.


Jela se našla pred još jednom hižom, koja se nije isticala ni na koji način, osim što se neka posebna vrsta napetosti širila iz nje kao dim iz dimnjaka. Činilo se kao da je vrijeme stalo, a kuća ostala zamrznuta u fotografiji po kojoj je ona sad koračala prljavim čizmama. Zajedno s Jelom stigle su i guske, u stanju pripravnosti, vratova spuštenih, krila napola otvorenih.

“Znam da ste unutra!” vikala je na kuću, kad joj nitko nije odgovorio na kucanje. Vidjela je, doduše, pomicanje zavjesa na prozoru kata, mali, ali sigurni pokazatelj života koji se skrivao iza zatvorenih vrata.

“Trebam samo Iveka! Ostali mogu ostati unutra! Ako on ne izađe van, ne mogu obećati sigurnost ostalih!” Nije bilo nikakvog znaka da ju je itko čuo. Nitko se nije pojavio na prozoru da bi je proklinjao ili naganjao zračnom puškom. Možda je izgledala kao luđakinja koja se dere na nebo. A možda su dobro znali zbog čega je tamo i bili dovoljno mudri da ne otvaraju vrata. Ivek je morao znati čime je njegova sitničava osveta urodila.  

Sjela je na zemlju, prekriženih nogu.

“Neću nikamo ići!” viknula je ponovno na ciglu i žbuku, koja je nijemo stajala pred njome. “Ne odlazim dok Ivek ne izađe van!”

Ostala je tako vikati tri sata. Bez da je itko izašao iz kuće. Bez da je itko došao potjerati je iz dvorišta. Samo se zavjesa na katu zatresla još koji puta, kao da provjerava je li i dalje tamo, na vratima. Kad su se i zadnji tragovi sunca povukli iza brda zaključila je da je prošlo dovoljno vremena.

Prišla je starim ulaznim vratima i stavila ruku na kvaku. Vrata su bila zaključana, ali nije ni očekivala da će biti drukčije.

Zatvorila je oči i prošaptala zaziv svojoj gospodarici. Kad je spustila ruku, nije bilo otpora. Otvorila ih je kao da su bila otključana cijelo vrijeme.

Smrt je svugdje prolazila i nikakva vrata, ni od metala, ni od plastike, ni od drva, ni od zlata, nisu je mogla zaustaviti.

Iza njezinih leđa guske su otvorile kljunove i ispustile takav prodoran krik da se čuo do pakla i natrag. Pomaknula se u stranu i pustila jato da uđe u otvorenu kuću.

Sjela je ispod prozora, pruživši noge ispred sebe. Iz kuće se čulo lepetanje krila, gakanje, trčanje, razbijanje pokućstva i stakla i ono što je bilo najglasnije, vrištanje ljudi i djece. Počela je pjevušiti samo da joj pažnja ne bude na zvukovima masakra koji su jedini uspijevali pobjeći kroz otvorena vrata. Rekla im je da pošalju Iveka. Da je to jedini način da se ostali spase.

Zatvorila je oči i pokušala zamisliti kako Ružica izgleda kad je zdrava. Čime se bavi u životu. Voli li čitati ili gledati filmove? Pomaže li u polju ili je više gradsko dijete? Kako joj glas zvuči kad ne kašlje, koliko su joj zelene oči bistre kad iza njih ne čuči groznica? Pustila si je i trenutak mašte u kojoj je može zbilja vidjeti još koji puta nakon što se bolest povuče. U kojem mogu sjesti za isti stol i podijeliti pitu od jabuka iz Jelinog vrta. Dopustila si je u tom trenutku, dok je osjećala kako joj tuđe umiranje grije leđa naslonjena na zidu kuće, da si kaže kako ovaj dan nije bio jedini koji su njih dvije mogle imati u ovom vremenu.

Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego je shvatila da joj jedna suza klizi niz obraz. Plače li za ovim ljudima ili za sobom, nije bila sigurna, niti joj je bilo drago. Pomirila se sa svojom sudbinom odavno i nije bilo u redu da joj jedna osoba može tako jako poljuljati duševni mir. A ipak, jedna joj je suza pobjegla i ostavila gorak okus za sobom u ustima.

Nije bila sigurna koliko je vremena prošlo, ali mjesec se u potpunosti nazirao na noćnome nebu kad su prve guske počele izlaziti van. Posve crvene, bez traga ijednog bijelog pera, prekrivene krvlju koja se sa njih cijedila. Nekima je iz kljuna još virilo meso i pokoji komadić tkiva ili iznutrica, koje su zadovoljno srkale u ustima. Jela je provirila u kuću kroz otvorena vrata i ulovila samo tragove borbe – krvave otiske guščjih nogica, zidove poprskane crvenom bojom, po cijelom podu razvučene oglodane bijele kosti s kojih je još visilo malo mesa – i odlučila da nije trebala znati što se točno u kući dogodilo.

Koliko je ljudi u njoj bilo. Koliko djece. Koliko staraca.

Trebali su samo poslati Iveka.

I ništa im ne bi bilo. Ovako se nije moglo raspoznati Ivekove ostatke od ostalih.


Jela se umrtvljena vratila svojem domu, ne osjećajući ništa osim jeze u kostima. Otvorila je kapiju i pustila guske da se odgegaju natrag u šumu na brdu, punih želuca i zadovoljne. Kako su prolazile, tako se i magla počela povlačiti. Jedna ju je guska uštipnula u prolazu, ali ni to nije boljelo kao raniji ugrizi. Bilo je gotovo nježno, kao zahvala na danoj gozbi.

Nije prošlo puno vremena kad shvati kako čuje kokodakanje i zujanje žive košnice. Sve što je ostavila mrtvo, dočekalo ju je sad živo. Stabla su rodila novim jabukama. Košnice su brujale od života i rada svojih zajednica. Kokoši su kljucale zrna kukuruza s poda. Dvije su se ulovile komada crijeva kojeg je jedna od gusaka ostavila za sobom i počele navlačiti oko toga koja će ga pojesti.

Njezina je gospodarica znala biti okrutna, ali isto se tako, brinula o njoj.

Oči su je zapekle. Sjela je na panj u dvorištu i gledala kokoši kako se tuku oko ljudskih ostataka.


Zvuk na kapiji odvukao joj je pažnju s cijepanja drva. Toplina joj zapravo nije trebala, kao ni hrana, ali to nije značilo da ne uživa ni u jednom ni u drugom. A vrijeme je bilo sve hladnije, mirisalo je na snijeg koji samo što nije počeo padati.

Iznenađena, jer joj, naravno, nitko nije imao običaj dolaziti u goste, niti je znao gdje se nalazi, podigla je pogled s cjepanica i ostala sleđena vizijom koja ju je čekala.

Na kapiji, u bijelom kaputu i grimiznom šalu, stajala je Ružica. Sunce joj se lovilo na kosi i jarkom osmijehu. Podignula je ruku i mahnula joj. U drugoj je držala košaru od šiblja.

Sumnjajući u svoj vid i razum, očekujući da je djevojka samo prikaza, spustila je sjekiru kod panja i nesigurnim koracima otišla do željeznih vrata.

“Hej, zdravo, nisam bila sigurna da ću te uspjeti naći. To jest, nisam bila sigurna da će me dovesti to tebe, ali eto, izgleda da je”, pričala je djevojka brzo, zvonkog glasa, posve zdrava. Jela nije bila sigurna što da joj kaže na to, otvarajući i zatvarajući usta kao riba na suhom. Bila je dovoljno blizu da pruži ruku kroz kapiju i dotakne djevojku ili otvori vrata, ali nije napravila ništa od toga, i dalje previše iznenađena.

“Kako si me uopće našla?” Do tog časa nije bila sigurna da joj itko može doći na vrata. Očito, netko je mogao, jer koja je inače bila poanta njezinog čuvanja ovog zagorskog ulaza u podzemlje, ako ne zato što bi netko mogao i probati ući. Ali do sada su svi seljani prolazili pored njezine kuće kao da nije postojala.

“Našla sam ta bijela pera posvuda na cesti. I imala sam osjećaj, ako ih pratim, da ću doći do tebe. Nekako, imam taj jedan san u kojem je iza tebe bilo cijelo jato gusaka dok smo razgovarale, gledaju me zlim pogledima kao da su izašle iz pakla. Probudim se sva oblivena znojem, u strahu, kao da sam imala ne znam kakvu noćnu moru. Ali nešto me ponukalo da ih počnem pratiti. Mislila sam da ću završiti kao neka luda Marica, samo što je moj osjećaj bio u pravu. Zbilja me doveo do tebe.”

To nije bila slučajnost. Ni da je bilo zaostalog perja, koje je iznenada mogla vidjeti budna, ni da je imala osjećaj da će je pronaći ako ga prati.

Jelina je gospodarica zaista znala biti okrutna.

Jače je stisnula prste oko kovanog željeza.

“Zašto si došla ovamo?” Pitanje je zvučalo previše grubo, previše odriješito, i Ružica se lecnula. Blještavi joj je osmijeh kliznuo s lica. Jela se istog časa osjećala kao najgori monstrum koji je ispuzao iz šume.

“Htjela sam ti se zahvaliti”, rekla je djevojka pokunjeno. Odjednom naizgled nesigurna da radi pravu stvar. “Moji roditelji, oni su isto zdravi. Bolest se posve povukla.” Nije rekla ništa o Iveku ni njegovoj obitelji. Jela je nije ništa ni pitala.

“Nisam bila sigurna što nekome tko čuva vrata pakla treba, ali računala sam da ne mogu pogriješiti čokoladom”, nastavila je ubrzano i pokazala na košaru u rukama. “I kolačima. I vinom. Dobrim vinom! Ne našim, naravno.”

Jela si nije mogla pomoći. Pobjegao joj je smiješak i čim je to djevojka vidjela, njezin se vratio, zabljesnuo jače od ljetnog sunca. Mogla je osjetiti njegovu toplinu.

“Hvala ti, iako nije potrebno, znaš. To mi je bio samo posao.” Požalila je što je rekla čim se Ružica opet rastužila kad je to čula. Poput šutnutog štenca, spustila je pogled na zemlju.

“Nije se činilo tako kad smo razgovarale. Mislila sam…” Rečenica se prekinula, ostala visjeti u zraku sa svim mogućim završecima. Jela se mogla uhvatiti za jedan koji bi imao najviše smisla, podsjetiti drugu djevojku da se ne bi trebala petljati s mrtvima kad ima toliko živih duša još na svijetu, biti toliko okrutna da joj pokaže da nije ništa nego čudovište pred kojim se trebala skrivati.

Umjesto toga, ispružila je ruku kroz kapiju i dotaknula Ružičino lice, podigla joj bradu. Bila je topla i meka, kao raspupano cvijeće u proljeće.

“Ne smiješ ulaziti u šumu. To je jedina zabrana. To je jedino što mi moraš obećati. Jedino ću te tako pustiti. A onda možeš ući i možemo podijeliti te kolače koje si mi donijela.”

Ružica je zamalo ciknula od sreće i Jela se nadala da nije upravo napravila najveću grešku u svom posmrtnom životu.

Otvorila je kapiju i pustila sunce da prodre u vječnu maglu dvorišta.


Antonija je

u proljeće pisala

san o samoći.

(Autorica je za ove potrebe sklopala nekoliko “haiku biografija” te kao primjer svoje generacije svoje pokušaje stavila na Instagram. Druga je autorica i urednica to vidjela i, uz autoričino carsko dopuštenje, to pretvorila u Twitter igru za pisce. Antonija smatra da joj je to jedno od najvećih postignuća.)

Tema: Vidanje i vidarsko prigovaranje (priče o magičnim oboljenjima i iscjeljenjima)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s