Kutija (Igor Rendić)

Znao sam što ću kad sve ovo dođe kraju, i to već danima. Sagledano iz moje trenutne perspektive ništa od toga što sam namjeravao nije se činilo kao nešto što bi trebalo čovjeka oduševiti: odlazak u knjižare i Cinestar i u Street Food i na burek, i to vjerojatno jedno za drugim, ako ne i istovremeno. Sagledano iz ove perspektive, moj svakodnevni život nije se činio pretjerano zanimljivim. Nije se činio poput nečega za čim sad treba kukati jer je privremeno nedostupno. Također se, iz ove perspektive, činio boljim od bilo kakvih dječjih maštarija o pustolovinama u egzotičnim krajevima. 

A bio sam siguran da je tako i mnogima drugima u Rijeci. Jednom kad ovo dođe kraju ljudi će najvjerojatnije sve pekare i kafiće poharati gore nego što su poharali Lidl, Plodine i DM u potrazi za toalet papirom. Ja sam definitivno namjeravao uzeti čitav kolut bureka kod Braće. 

No, sad se trebalo snaći s onim što imam. Izvan kuće definitivno nisam imao što raditi. 

Doduše, situacija mi je bolja nego mnogima. Prijatelji i poznanici su ograničeni na stanove, ja sam imao sreću da sam se dva dana prije nego je postalo ozbiljno uselio u kuću. Kvadratura je veća nego nekih mojih dosadašnjih stanova zajedno, što je super. Na rubu grada sam, pa kroz stražnji prozor vidim šumu koja počinje koji metar iza moje kuće, i mogao bih čak u šetnju njom da vrijeme nije kišno i hladno. Živim sam, što je i plus i minus, ovisi koga od mojih prijatelja i poznanika pitate. Makar se pitam koliko će ih promijeniti stranu nakon tjedan ili dva života s partnerima 24/7…

Kuća je mala i izvana trošna, ali tkogod je živio u njoj brinuo se o unutrašnjosti. Namještaj je dijelom starinski, ali održavan, pa imam dojam da živim u kući, a ne mauzoleju nečije prabake. Sve što je novo je funkcionalno.

Imam pun frižider i brzi Internet i trgovina mi je blizu. 

Imam knjiga koje čekaju da ih pročitam već godinama. Sad je savršena prilika da im se posvetim. 

Još uvijek čekaju.

 Imam i niz hobija kojima sam se proteklih godina krenuo baviti i stavio ih na čekanje, i sad je pravi trenutak da ih se ponovno prihvatim.

Naravno, nisam.

Spominjali su svi da je sad trenutak da se posvetite svemu i svačemu što dosad niste stizali ili mogli. Ali meni je bilo kao kad me uhvati nesanica: radio bi ti nešto, ali nemaš zaista volje i snage za bilo što.

Nije to samo sad dok je karantena…

Ignorirao sam taj glas iako sam znao da je u pravu. 

No ipak nisam legao na krevet i čekao… da se nešto dogodi. Uhvatio sam se nečeg što sam također bio spreman odgađati: raspakirao sam sve kutije u kojima sam se doselio. Kuća je, kako rekoh, mala, i kad sam shvatio da ću biti prisiljen provesti puno vremena u njoj, a da ne izlazim osim kad je nužno, odjednom sam osjetio jaku želju da se, ako već budem zatvoren u kutiji, barem ne gužvam s drugim, manjim kutijama.

Odjeća u ormarima, knjige na policama i pod policama i naslagane uza zid pored polica – sve mi je to, na kraju, ustvari pomoglo više nego sam očekivao. Sad kad je sve bilo na mjestu, osjetio sam se… opuštenim. Nisam ni znao da sam bio napet, a, sudeći po olakšanju koje sam osjetio kad sam prošetao kućom i ustanovio da nije niti jedna kutija zaostala negdje neotvorena, napet sam bio poprilično.

Zadovoljan, napravio sam još jedan krug kućom, osjećajući… Pa, osjećajući se doma. Sad se kuća možda i doimala poput kutije iz koje ne bih trebao van, ali to je bila moja kutija. Shvatio sam u jednom trenutku da već neko vrijeme pjevušim.

“There’s a million things I haven’t done, but just you wait, just you wait…” 


Naravno, sve je te kartonske kutije trebalo nekamo smjestiti. Što se mene ticalo, nisam se namjeravao tako brzo seliti, ali također sam odavno znao koliko vrijedi imati hrpu lako dostupnih kartonskih kutija. Znao sam kako ih složiti da zauzimaju što manje mjesta, ali nešto prostora za njih je i dalje bilo potrebno.

Što me odvelo do tavana. Podruma u ovoj kući nije bilo – to jest, bilo ga je nekoć. U stražnjem dijelu kuće, u ostavi, nalazila su se vratašca u podu, zaključana povećim lokotom. Najmodavci su mi rekli da nema potrebe da mi daju ključ za lokot jer se ispod vratašca nalazi možda metar stepenica, a nakon toga zemlja – neki od starih vlasnika kuće u nekom je trenutku bio zatrpao čitav podrum. Zašto, ne zna se, ali gazdarica je usputno bila rekla: “Bojao se da će mu kuća propasti u njega. Ma, lud čovjek, pustite.”

I tako, podruma nije bilo, ali tavana jest. Pronašao sam u ostavi ljestve za isti pa ih, nakon što sam samog sebe uvjerio da neće puknuti, postavio i njima se uspeo do vratašca u stropu usred glavnog hodnika. 

Moja mala baterijska svjetiljka pružila mi je pogled na prazan prostor što se protezao dužinom i širinom kuće. Topli, ustajali zrak i prašina i paučina i – ne, tavan ipak nije bio prazan. U udaljenom kutku nalazila se drvena kutija.

Vlastite sam kutije dovukao na tavan i poslagao ih blizu vratima pa se pogrbljen zaputio do one koja je tu već bila.

Otvorio sam je pa je, nakon što sam podignute obrve nekoliko dugih trenutaka gledao u ono što mi je svjetiljka otkrila, zatvorio, odnio do vratašca i spustio se niz ljestve nadajući se da neće pući od dodatnog tereta. 

Nasred sad raščišćenog poda dnevnog boravka spustio sam je i otro prašinu sa sebe, privukao stolicu te krenuo vaditi stvari. Kutija je bila jako stara, ali ne i trula, i nije bilo nikakvih oznaka na njoj, ništa napisano ili našvrljano olovkom ili markerom.

Prva stvar koju sam ugledao po otvaranju poklopca bile su lisice. Tiho su zveckale kad sam ih izvadio. Bile su prašnjave, ali ne i hrđave. Ključ je valjda bio negdje dublje u kutiji.

Nakon lisica iz kutije sam izvadio crni disk od nekakve debele tkanine. Vrtio sam ga po rukama pokušavajući dokučiti što je, pa naglo shvatio: nešto što sam do tad viđao isključivo na filmu. Cilindar, jedan od onih koji se mogu spljoštiti. 

Pored cilindra ležao je bio smotuljak od bijele tkanine, a u njemu – crni drveni štapić bijelih vrhova.

Mađioničarev štapić.

“Kul”, promrmljao sam. Neki bivši stanar ili vlasnik kuće očito je zaboravio svoju opremu. Ili ju je možda namjerno ostavio?

Nadao sam se samo da u kutiju nije spremio i zeca ili golubicu. 

Nastavio sam vaditi stvari. Četiri isprepletena metalna prstena. Špil iznimno izlizanih karata. Novčići zamotani u valjak od požutjelog i krhkog novinskog papira – hrvatskih ili, vjerojatnije jugoslavenskih vijesti, a možda i starijih. Razmotat ću ih kasnije pa vidjeti, odlučio sam. 

I još: crveno-crna lepeza s nečim što je izgledalo kao kinesko ili japansko pismo, ali je vjerojatno bila samo hrpa nasumično povučenih poteza, tek toliko da bi se lepeza doimala egzotičnom. Dvadesetak velikih svilenih rubaca, niti jedan iste boje ni uzorka kao ostali – svila toliko glatka da sam proveo neko vrijeme trljajući je nježno među prstima. 

Mali ptičji kavez, koji se isprva doimao razbijenim, da bih zatim, petljajući po njemu, shvatio da je ustvari dizajniran tako da ga se da spljoštiti. Bijela užad različite duljine, puna čvorova. Tri manje metalne kutije, jedna plava, jedna crvena, jedna crna, i sve ukrašene (samo naizgled, pretpostavljao sam) srebrom i zlatom i dijamantima.

I sve je to ležalo na nečem velikom, crnom i svilenom što sam sljedeće izvadio.

Znao sam da je u kutiji bio boga pitaj koliko vremena, i tko zna je li bio očišćen prije nego je bio spremljen. Ali dajte, da vi pronađete pravi pravcati mađioničarev plašt, vi ga ne biste isprobali istog trena? Naravno da sam se zavrtio na mjestu i zamahnuo njime par puta, podigao jedan kraj da sakrijem usta i nos.

Zateturao sam jer se odjednom dnevni boravak blago nagnuo na jednu pa na drugu stranu, prije nego što se izravnao. Šumilo mi je blago u ušima i istovremeno mi se činilo da su začepljene. Uhvatio sam se za naslon stolice, ali dnevni se boravak smirio. 

Valjda sam se prebrzo okretao, pomislio sam i shvatio da čujem nešto.

Samo što nisam, ustvari, čuo ništa. Bilo je to više poput sjećanja na zvuk, kao kad se možete živo prisjetiti koncerta koji vas se toliko dojmio da vam se čini da i sad čujete glazbu – ili, u ovom slučaju, pljesak i ovacije. Zatim ushit – sjećanje na ushit – i želja za još, da budete još bolji, ali i za slušanjem pljeska, opet i opet i opet. Jarki sjaj svjetala i toplina zraka zagrijanog brojnim tijelima, i jedna druga toplina, u meni, u mojoj srži…

Zbacio sam panično plašt sa sebe. U mom je umu nastupila nagla tišina, poput one koja uslijedi nakon praska groma.

Plašt je ležao na podu dnevnog boravka, samo crna tkanina i ništa više. Sagnuo sam se i polako posegnuo prema njemu, ne uspijevajući odoljeti instinktivnom strahu da je pod naponom. Osjetio sam tkaninu pod prstima – i to je bilo sve.

Uspravio sam se s plaštom u rukama i gledao ga dugo. Pokušao sam se prisjetiti svega što sam osjećao samo trenutak ranije, ali nije mi uspjelo. Znao sam da su sjećanja bila tako živa kao da su moja, i to najdraža, ali nisam ih mogao prizvati. Ono što je bilo moje dok sam nosio plašt sad je bilo nešto o čemu mi je netko jednom davno pričao; to je bila možda najbolja usporedba koju bih mogao napraviti.

No, samo mi se malo zavrtjelo. I bio sam dovoljno priseban da ga skinem, sigurno ću takav biti i drugi put, pomislio sam i polako ponovno navukao plašt preko ramena, zakopčao ga oko vrata.

Dnevni je boravak davao naznake da bi se mogao nagnuti, ali ipak nije. 

Ponovno pljesak i ovacije, sad se dalo i razabrati glasove, ali ne i što kažu niti na kojem jeziku, makar mi jest zvučao poznato. Zatvorio sam oči, usredotočio se na – no, na sjećanja koja nisu zaista bila moja. Nekakva pozornica, činilo mi se, u velikom prostoru visokog stropa. Toplina izvana i iznutra, i taj osjećaj postignuća, uspjeha, mukotrpnog rada koji se napokon isplatio. Sve je bilo tako živo, a opet, kao da pokušavam zgrabiti dim. Dojam je bio tu, jak i jasan, ali detalji nisu.

Otvorio sam oči i dnevni je boravak oko mene bio na mjestu, nepomičan. Zakoračio sam i nisam zateturao. Otkopčao sam plašt i skinuo ga s ramena. Ponovno sam imao samo sjećanja na neka sjećanja, i ništa više.

Odložio sam plašt na pod pored kutije pa sjeo i neko vrijeme samo tiho disao i razmišljao.

Znao sam da nisam lud. Doduše, to valjda svi luđaci znaju. U redu, znao sam da mi nikad ništa nije dijagnosticirano. Što ne znači da mi sad ne bi nešto našli. Ali osjećao sam se… dobro. Šok i strah koje sam osjetio tijekom prvog nošenja plašta nestali su, a oprezna znatiželja i blaga nevjerica nakon drugog su nošenja ustupili mjesto dojmu da se očito dogodilo nešto što nije trebalo biti moguće, ali dogodilo se, te stoga očito jest moguće, no, još bitnije od toga, nije mi bilo muka niti sam se osjećao napadnutim tim tuđim sjećanjima. 

Gledao sam sad sve što sam izvadio iz kutije, poslagano po podu oko nje. Tek kad sam ponovno obratio pažnju na samu kutiju ugledao sam ono na što je plašt bio položen. Papiri, snopovi i snopovi, povezani debelim nitima. 

Krenuo sam ih vaditi, no zastao prije nego sam dotaknuo prvi snop. Pa neću sad odustati.

Papiri su bili žuti od starosti, debeli, ugodni pod prstima i s obje strane ispisani krasopisom u tinti. 

Pisma. Deseci i deseci pisama, rukom pisanih. I sva do jednog potpuno nerazumljiva jer su bila na njemačkom i talijanskom, jezicima koje sam čitav život namjeravao početi učiti, samo što nisam, evo od ponedjeljka…

Dva rukopisa i dva imena koja se izmjenjuju na samom početku i kraju svakog pisma. Jedno muško, na svakom od njemačkim napisanih pisama, i jedno žensko ime, na kraju svakog talijanskog.

Dok sam tako listao i listao, nadajući se da ću naići na nešto na bilo kojem od čak dva jezika koje sam znao – hrvatski i engleski – postao sam svjestan novog osjećaja u prsima i utrobi. Blago stezanje, poput iščekivanja ili želje za nečim. Zastao sam i, s listovima u rukama, zaklopio oči. Osjećao sam glatki papir pod prstima, njegov miris – jesu li listovi bili poškropljeni parfemom? – a onda i nešto više. 

Ruka koja želi pero potjerati što brže preko lista i glava koja ne da, koja bujicu stavlja u red, pretvara je u rijeku koja teče kroz zavijutke svakog slova na papiru kako bi se reklo sve što se može slovima reći, iako ne i sve što bi se htjelo, jer slova i papir mogu podnijeti samo toliko.

Oči koje gladno gutaju svaku riječ dok se svim silama trude ne poletjeti preko redova. Zadržani dah, znoj zbog kojeg papir blago klizi među prstima.

I opet, sjećanja tako živa, a neuhvatljiva. Čim bih papire odložio na pod, jedan za drugim, nestala bi, za sobom ostavila samo sjećanje na sjećanje i ništa više.

Posljednji je snop bio drugačiji: ne samo pisma već i omotnice. Nikad otvorene omotnice; adresirane na nju njegovim krasopisom. U svakoj su se pod prstima osjećali presavijeni listovi papira.

Snop je prizivao tugu i razočaranje i… zbunjenost? 

Nisam htio zaklopiti oči, ovo što sam osjećao i bez koncentracije bilo mi je dovoljno. Za ovaj je snop bila pričvršćena i ceduljica. Na uskom je požutjelom papiru – na hrvatskom! – pisalo: “Nikad ih nije podigla. Ne mogu je pronaći. Žao mi je.” Rukopis nije bio krasopisan, već puno jednostavniji, i tih je jedanaest riječi bilo teško poput kamena.

Odložio sam snop na sva ona rasuta pisma i zagledao se, posljednji put, u kutiju.

Unutra je bio još samo jedan predmet. Dugo sam ga gledao prije nego sam posegnuo za njim. Tanka kutija od stakla i drveta, i u njoj nešto što je jednom bila ruža, a sad tek njeni sasušeni ostaci. 

Ljubav koja je davno bila izgubljena, i tuga i bol što su pratili taj gubitak, miješali su se s osjećajem da je sve to prošlo, postalo samo uspomena što sa sobom nosi blagu melankoliju, pa čak i tugu zbog prolaska tih osjećaja…

Spustio sam kutijicu s ružom na koljena. U sebi sam znao da je sve to što sam osjetio tek odjek i da bih mogao primiti ružu među prste – ali nisam htio.

Gledajući ružu, sad sam primjetio da je za stabljiku pričvršćen mali komad bijelog papira s krasopisom ispisanim “Von deinem heimlichen Bewunderer”. Upregnuo sam ono malo njemačkog što sam zapamtio iz odavno napuštenih Duolingo lekcija i još davnijih školskih dana: Od vašeg tajnog obožavatelja. Valjda?

Spustio sam ružu natrag u kutiju s tavana pa ustao i stao hodati jer sam žudio za kretanjem. Ušetao sam u svoju sobu, stao pred prozor i zagledao se van. Kuće i prazna ulica i šuma čije se krošnje blago komešaju na vjetru, sve pod plavim nebom s tek pokojim oblakom. Razvedrilo se, shvatio sam. Kad sam se dohvatio svojih kutija nebo je bilo olovno sivo, ali u međuvremenu se i ono promijenilo.


Vratio sam se u dnevni boravak, sjeo i vratio sve u kutiju. Bila je mauzolej nečijeg života, spremljena na tavan, zaboravljena.

Odnio sam je u kut dnevne sobe i ostavio je otvorenom. Vuklo me da ponovno stavim na sebe plašt, da opet u ruke uzmem ružu i pisma na duže nego na trenutak koji mi je trebao da ih vratim u kutiju. Uzeo sam tablet u ruke, sjeo za radni stol i pokrenuo davno skinut i nešto manje davno zadnji put korišten Duolingo. Njemački ili talijanski, kojem se prvo vratiti? Znao sam da ću se sigurno vratiti kutiji, pa…

Možda, ako pročitam pisma, saznam tko su bili? Ceduljica na niti oko omotnica vraćenih pošiljatelju čvrsto mi se nastanila u glavi. Možda otkrijem zašto mu se nije nikad više javila? Ali kome je sad to bitno? Pisma su prastara, sigurno nisu živi ni on ni ona. A što ako jesu?

Ali nije mi to bila istinska motivacija, znao sam. 

Jutros sam točno znao što ću sve učiniti jednom kad ovo dođe kraju, i to što sam namjeravao bilo je sasvim obično i ni po čemu posebno. Ali to je bilo jutros.

Mauzolej je bila preteška riječ, zaključio sam. Kutija je bila tek spomenar nečijeg života – i to samo nekih dijelova. Tuga i bol, ali i sreća i ispunjene želje i snovi. 

Sve je to završilo, na kraju, u drvenoj kutiji na tavanu – ali na kraju

Moja kuća – moja kutija – moj dom trebali su sad biti puni života, a ne sjećanja i uspomena.

There’s a million things I want to do, so now’s the time, now’s the time, prilagodio sam tekst u svojoj glavi.

Imao sam što raditi – i sad i jednom kad napokon budem mogao ponovo izaći iz kuće.


Igor Rendić (1985.) je književni prevoditelj i copywriter, spisatelj te jedan od glavnih organizatora konvencije fantastike Rikon. Nije mu jasna fraza “previše knjiga za jednu osobu.”

Tema: U svemiru, nitko ne čuje kad kašlješ (priče o izolaciji) 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s