Obješeni muškarac (Igor Rendić)

U sobi na drugom katu visi obješeni muškarac, i to već jako dugo. Nikad mi se ne obraća, ali njegov me pogled uvijek prati po prostoriji. Rijetko ga kad pogledam u oči. Onih par puta što to jesam učinila, njegov se pogled doimao… znatiželjnim.

Ponekad ga čujem kako diše. Tiho, hrapavo; no ne i škripavo, kako biste očekivali od nekog kome je omča tako čvrsto stisnuta oko vrata. A jest čvrsto stisnuta – jasno se vidi gdje mu se urezala u kožu.

Koža mu ima blago sivu ili zelenkastu notu, ovisi kako je svjetlo uhvati.

Obješen je sa središnje grede visokog stropa, stopala su mu nekih metar i pol iznad poda. Uvijek je okrenut prema vratima kad ih otvorim; vratima koja nikad ne smiju biti u potpunosti zatvorena, već uvijek blago odškrinuta. Ponekad se jedva primjetno njiše i čuje se kako uže i greda tiho cvile. Dok se krećem sobom uvijek je isto: svaki put kad se okrenem prema njemu, ili ga samo pogledam krajičkom oka, okrenut je prema meni.

Soba ima dva visoka staklena prozora: jedan je uvijek zatvoren, a kroz podignute rebrenice drugog uvijek prodiru kako svjetlo sunca tako i mjesečina, a također i kiša i snijeg. Kad se pod prozorom nakupi voda, obrišem je krpom; kad se nakupi jesenje lišće, pometem ga s prašinom.

Nikad se ne žurim u toj sobi, makar nemam puno toga za odrađivanje: pomesti drveni pod i sag pod pisaćim stolom, pobrisati prašinu s polica koje se protežu od poda do stropa. Polako odrađujem što imam metlom i peruškom, praćena pogledom obješenog muškarca.

Tiho je u toj sobi, i spokojno, i zato se ne žurim. Druge sobe koje su mi dodijeljene jednako su čudne, neke i čudnije, ali čišćenje sobe obješenog muškarca postalo mi je neka vrsta odmora. Tu me nitko ne ispituje, niti psuje, niti išta zahtijeva od mene.

Podsjeća me to na šetnje grobljem: neki bi to nazvali morbidnim, ali groblja odišu spokojem, pružaju dojam izdvojenosti od svih problema svijeta koji ostaju čvrsto s druge strane kamenih zidova.

Nikad mu se nisam obratila. A i što bih mu rekla? “Bok” ili “Dobra večer”, to bi bilo apsurdno; a bi li mi i odvratio? I želim li da mi odvrati?


“Kurvo! Droljo! Šepiriš se tako pa ti je poslije vrag kriv!”

“Ne obraćajte pažnju na nju”, kaže mi muškarac u bijeloj noćnoj košulji dok me žena u spavaćici zasipa uvredama. To nije ništa neobično.

U svlačionici za osoblje na zidu je obješena velika plutena ploča i jedna od obavijesti na njoj namijenjena je svim novozaposlenima: Ne treba obraćati pažnju na bračni par. Supruga ima ružnu riječ za svakog člana osoblja koji uđe u sobu i njene izjave ne treba uzimati k srcu.

Spavaća im je soba skromno namještena i osvijetljena plinskim svjetiljkama.

Muškarac i žena uvijek su u istom položaju kad otvorim vrata: on sjedi na krevetu, okrenut prema vratima, i u ruci drži krvav nož te se doima zbunjenim dok gleda oštricu; ona leži na krevetu pored muža, zuri u strop s izrazom tupog iznenađenja na licu.

No, čim stupim nogom preko praga, oboje ustanu i kreću se i pričaju. No, muškarac priča; žena većinom viče i vrišti, ponekad na njega, ponekad na mene, a ponekad na oboje.

Muškarčeve su usne crne, nuspojava otrova. Ženin je trbuh prekriven sasušenom krvi tamo gdje ju je opetovano izboo nakon što je shvatio da mu je otrovala piće pred spavanje.

Žena me često pokuša napasti. Nikad joj ne uspije, naravno, no i dalje sam svaki put prestravljena da će mi ovog puta uspjeti iskopati oči, makar joj prsti svaki put skliznu s neke nevidljive prepreke između njih i mog lica. Ponekad je to samo još više razljuti, a ponekad se samo vrati do kreveta i legne na bok, okrenuta leđima meni i svom suprugu.

Muškarac nikad nije agresivan, ali mislim da svi znamo taj tip: tih, pristojan i uzrok potpune zbunjenosti kod susjeda jer nikad ne bi očekivali da će sjekirom zatući sve ukućane, pa bio je baš drag, tko je mogao i pomisliti…

Uvijek se trudim ne upuštati se u razgovore s pojedincima u sobama, no čak i tako sam pohvatala dovoljno dijelova priče da mi bude jasno da mu je žao što ju je izboo i to još od trenutka kad je to učinio. Ona pak još uvijek nije promijenila svoj stav spram njegova trovanja.


Pravila je malo, ali su čvrsta. Sljedeće je izričito zabranjeno: unošenje u kuću bilo kakvih predmeta osim onih osobne naravi, a koji se imaju sa sobom i iznijeti iz kuće pri odlasku; uklanjanje iz kuće bilo kakvih predmeta koji nisu osobno vlasništvo osobe koja ih je uklonila; unošenje u kuću i uporaba bilo kakvih naprava za bilježenje; razgovor ili spominjanje vrste i naravi zaposlenja, naravi i lokacije te postojanja kuće i svega što se u njoj nalazi i zbiva s bilo kim tko nije član osoblja ili uprave. Kršenje pravila dovest će do trenutnog prekida poslovnog odnosa.

To su pravila kojima mi se nije teško navoditi, naročito pošto bi gubitak ovog posla bio jako loš po moju budućnost. Plaća je i više nego lijepa, a, ako pustimo po strani bizarnu narav kuće, u pitanju je ustvari običan posao čistačice.

Svlačionicom za osoblje proteže se dugi niz metalnih ormarića te stoga znam da nisam jedina koja radi u kući – ima dana i smjena koje nikad nisam radila i ima toliko soba u koje nisam nikad ušla. Netko sigurno čisti one hodnike i stepenice koje nisu meni dodijeljene, kao što netko sigurno čisti i drugu polovicu velike blagovaonice na prvom katu, no nikad još nisam srela nekog od drugih zaposlenika. Čini mi se da se u bilo kojem trenutku samo jedan od nas članova osoblja nalazi u kući.

Razmišljala sam pričekati nakon kraja smjene u malom salonu za osoblje ili ostaviti poruku na plutenoj ploči svlačionice… ali nisam. To je moje prokletstvo: želim društvo, a istovremeno… i ne želim. Mislim da mi možda treba samo netko kome ću kimnuti pri dolasku i odlasku, s kim ću pročavrljati u prolazu. (“Onaj na katu još uvijek mi nije rekao ni riječ. Što je s onom troglavom bebom za kojom čistiš?”)

(Ne postoji troglava beba. Nadam se.)


Posjetitelji se ponekad pojave dok sam u svlačionici i spremam se za odlazak. Nikad ih ne vidim, ali uvijek ih čujem. E sad, sigurno želite pitati: “No, kako zvuče?” Na što vam mogu samo reći: nemam pojma. To je kao da slušate razgovor kroz zatvorena vrata ili tanki zid; čujete glasove, ali ne možete razabrati riječi. Da budem iskrena, trebala bih reći da čujete “zvukove”.

Upute su po tom pitanju sasvim jasne: Ako do posjeta dođe dok ste na dužnosti, molimo povucite se do svlačionice za osoblje ili salona pored iste. Molimo da ni u kojem slučaju ne pokušavate ostvariti kontakt s posjetiteljima. Ako niste u mogućnosti doći do svlačionice ili salona, pred grupom posjetitelja ići će član uprave – obratite mu se i obavezno slijedite upute koje će vam dati.

Stoga nikad nisam vidjela posjetitelje. Da budem iskrena, nisam sigurna ni želim li znati koga to zanima posjeta ovakvog mjesta. Čitava je kuća očito nekakva galerija smrti i nasilja, možda muzej ili samo cirkuska atrakcija – možda za ljude a možda za neka tuđinska stvorenja. Pogledajte nevjerojatni bračni par ubojica! Čujte kako se svađaju! Budite metom uvreda! Svjedočite obješenom muškarcu! Njegov vas pogled zaista prati prostorijom!

I još jedna zanimljivost: sobe nisu dio ove kuće. Iz hodnika se uvijek doimaju takvima, ali ono što se može vidjeti kroz prozor jedne sobe nema nikakve veze s pogledom koji se pruža iz susjedne. Čitava je kuća poput slagalice, samo što svaki njen dio pripada potpuno drugoj slagalici, drugom prostoru – a i vremenu, jer, sudeći samo po njihovoj odjeći, bračni par i obješenog muškarca razdvaja barem stoljeće.


Do posla sam došla preporukom, ali nemam pojma kome se zahvaliti na njoj – ili koga pozvati na odgovornost. Jednog sam dana primila pismo – pravo pismo, rukom pisano – kojim sam pozvana na razgovor za posao i u kojem je navedeno da je moje ime do njih došlo uz najveće preporuke. 

Našla sam se s njima u jednom malom kafiću na Korzu: muškarac i žena, oboje fino odjeveni, posjeli su me u mali separe najdalje moguće od ulaza i ponudili mi posao služavke.

Sjećam se da sam uspjela trepnuti. Služavke? Da, istina, jesam se odnedavno našla u teškoj životnoj situaciji, ali također sam se nadala izbjeći metlu i močo. I uostalom, služavka? Hoću li trebati nekom i doručak u krevet nositi?

Suzbila sam poriv da ih pošaljem dovraga i umjesto toga ih pitala tko su i kako su došli do mene.

Nisu mi odgovorili. No, platili su kavu – koju nismo stigli popiti – i zamolili me da pođem s njima i pogledam mjesto potencijalnog zaposlenja prije nego donesem odluku. Rekli su da je mjesto vrlo blizu i pošla sam s njima jer se nisu doimali kao kradljivci organa. Pristojnost me tjerala da barem bacim oko na to mjesto, štogod bilo, makar sam već znala da ću ih odbiti.

Skrenuli smo s Korza, i nakon samo par koraka…

Nikad prije nisam vidjela tu zgradu. Nikad. Prošla sam tuda na stotine puta u svako doba dana, ali… Nikad prije nisam vidjela tu zgradu, ugniježđenu u niz koji mi je bio sasvim poznat. Blenula sam, vrlo otvoreno pa se osvrnula ali bilo je očito da nitko od prolaznika ne vidi ništa sporno. 

Zamolili su me da uđem s njima, pokazali mi dvije sobe. I predomislila sam se.

Sad kad razmišljam o tom danu, mislim da činjenica da nisam iz kuće istrčala vrišteći dosta govori o meni.

Četiri dana na tjedan, rekli su, od ponedjeljka do četvrtka. Radno vrijeme u trajanju od pet sati, od šest popodne do jedanaest navečer. Ako ranije završim, ne smijem otići iz kuće prije jedanaest, ali slobodna sam opuštati se u salonu pored svlačionice koji je, napomenuli su, u svako doba opremljen knjižnicom, okrjepom i iznimno ugodnim namještajem te kaminom. A rekli su i da rade na uvođenju bežične veze.

Ugovor je bio na pet godina, nakon čega me očekivao više nego prikladan mirovinski paket. Cifra je stajala u ugovoru, crno na bijelom. Neću plivati u lovi, ali moću ću živjeti udobno, a da se ne brinem za krov nad glavom, s punim frižiderom.

Naravno da sam bila sumnjičava. Naravno da su oni pretpostavljali da bih mogla biti sumnjičava pa su mi dali popis imena osoba koje bih mogla kontaktirati kako bi mi uklonile sumnje. Svatko koga sam nazvala rekao je istu stvar: ponuda je stvarna. Prihvati je. Ne samo zbog novca već i zbog jedinstvenog iskustva.

Što je bilo sasvim točno.


Papir s pjesmom bila sam pronašla kad sam prvi put na svoju radnu odoru pribadala ukrasnu iglu koja uz nju ide i koja je bila najvažnija stvar koju sam imala na sebi. Bez nje ne bih mogla ući u sobe koje su mi dodijeljene čak i uz ključeve koje imam sa sobom; i još važnije, ne bih mogla ući u samu kuću. Ustvari, bez igle ne bih mogla niti pronaći kuću. Pokušala sam – nema igle, nema kuće, ma koliko dugo ja stajala i zurila u to mjesto.

(Morat ću vas razočarati ako ste očekivali čipku i kratke suknje: moja radna odora su udobne lanene hlače funkcionalnih, dubokih džepova i bluza. Oboje su boje indiga i krojem podsjećaju na gotovo nekakvu vojnu odoru).

Papir je bio uredno presavijen i zataknut u gornji desni džep bluze.

Kad noću tud šećeš sa svijećom
I odnekud začuje se škripa
A hodnik i stube su prazni
I ne čuje se nikakva vika
Tad sakrij se što brže možeš
I otud da nisi se makla
Sigurno bit će izaći
Kad utihne zveckanje stakla

Naravno da sam zaključila da netko zbija šale s novajlijom, samo malo zezancije kao dobrodošlica i ništa drugo. No, shvatila sam da, unatoč tome, svaki put kad sam u hodniku ili na stepenicama i nešto zaškripi, ja osluškujem. Razmišljala sam pitati nekog iz uprave, ali bilo mi je neugodno od pomisli da ispadne da sam nasjela.

Četvrte noći tog prvog tjedna čula sam škripu iza sebe. Do tad sam već prestala obraćati pažnju na nju jer kuća je bila stara i radila je što i sve stare kuće – škripala je, stalno i postojano. No, ova je škripa morala nečim biti drugačija jer sam se ipak zaustavila usred koraka. Upravo sam se bila spustila stepenicama s kata na kojem su obitavali isključivo ljudi koji, bilo mi je rečeno, nikako ne mogu napustiti svoje sobe.

Ponovno je zaškripalo, i sad sam bila sigurna da zvuk dolazi s kata i da mu je izvor vrlo blizu samih stepenica.

Nastavila sam niz hodnik, suzdržavajući se od poriva da se dam u trk. To je samo kuća, rekla sam si.

Škripa je postala glasnija. Netko se na katu iznad mene približavao stepenicama i to brzo. A ja sam se sjetila pjesme s papira.

U hodniku svakog kata nalazi se po nekoliko ormara s posteljinom koju ponekad koristimo i odjećom koja sigurno čitavu vječnost nije bila u upotrebi. Nije me u tom trenutku bilo briga hoće li ispasti da je sve to samo psina mojih kolega koje još nisam vidjela; nešto je u meni sasvim jasno siktalo bježi bježi sakrij se i obuzeo me takav nagonski strah da sam se jedva obuzdala na vrijeme. Umjesto da potrčim otvorila sam meni najbliži ormar i zavukla se u dio s visećom odjećom. Zagurala sam se unutra, među ustajali vonj i prašinu, pa zatvorila vrata. Prekrila sam dlanom usta trenutak kasnije, kad sam shvatila da teško dišem. Srce mi je nabijalo u prsima.

Samo škripi nešto, koji mi je?

Škripa je sad bila na ovom katu i sve bliže i bliže ormaru. Kroz tanki procjep između stranica vrata ormara dopiralo je svjetlo hodnika.

Zadržala sam dah kad je škripa prišla ormaru. Onaj isti strah u meni vrištao je neka zatvorim oči.

Držala sam dah čitavu vječnost, skrivajući se iza vlastitih kapaka.

Nisam više čula škripu. Ali jesam jedan drugi zvuk: tiho, ali jasno zveckanje, kao staklo o staklo. Točno s druge strane vrata.

Čak i kroz zatvorene kapke primijetila sam da je naglo nestalo svjetla iz hodnika. 

Ponovno zveckanje, meko, nepravilno.

A zatim tišina.

Zvec.

Kad sam napokon shvatila da su jedini zvuci koje čujem vlastita krv koja mi šumi u ušima, iskoračila sam iz ormara. Svi su me zglobovi i svi mišići boljeli od grčenja izazvanog nagonskom željom da se u ormaru ne pomaknem niti milimetar.

To je bio prvi, ali ne i zadnji da sam slušala zveckanje stakla, skrivena u ormaru ili skutrena u ostavi za metle, makar me iskonski strah napustio i ustupio mjesto racionalnom, onom koji je lakše kontrolirati.

Pitala sam iste večeri uživo jednog člana uprave što se to dogodilo, ali odbio mi je reći. Sve što sam uspjela izvući iz njega bilo je da je kuća sigurna i da nije u mogućnosti sa mnom raspravljati o ičem što nije usko vezano uz obavljanje mojih zaduženja. Rekla sam mu da nešto, što potencijalno vreba hodnicima, sasvim sigurno spada u kategoriju “usko vezano”, no on je samo odgovorio da su svi zaposlenici sigurni i da su bilo kakvi incidenti rijetkost i anomalija.

Nisam mogla razlučiti da li ne želi ili ne može razgovarati o tome, ali bila sam zato sasvim sigurna da mogu ili dati otkaz ili se držati uputa iz pjesme. 

Na plutenu sam ploču taj dan zabola komad papira s porukom “Hvala na pjesmi”. Dan kasnije našla sam na njoj dopisano rukom “Nema na čemu”. Dan nakon toga papira nije bilo.


Dani su se pretopili u tjedne, tjedni u mjesece, sve dok jedne večeri nisam završila s obavljanjem svojih zadataka i spuštala se niz stepenice, u mislima već doma, u mom krevetu s knjigom i čajem.

U podnožju sam stepenica zastala i protegnula se, masirala si ukočeni vrat pa, spuštene glave, slučajno ugledala prednjicu bluze.

Ukrasne igle nije bilo na njoj. Panično sam pretražila džepove na prsima, nadajući se da je možda upala u neki. Nije.

To nije bilo dobro. To nije bilo nimalo dobro. Morala sam pronaći iglu jer mi je trebala za – no, za sve. Krenula sam natrag putem kojim sam došla, užasavajući se pomisli da je igla pala između podnih dasaka i da ću morati upravi objašnjavati da sam glupa i nespretna.

Uspela sam se na kat s kojeg sam maloprije sišla, skrenula za ugao pa ugledala nešto dalje niz hodnik. Tijelo. Tijelo člana uprave, k tome muškarca koji mi je ponudio posao.

Mrtav je – ne, diše, prsa mu se nadimaju!

Tek sam tad primijetila i to.

Stajalo je možda metar od mog onesviještenog poslodavca: osoba u tamnosivom odijelu, staromodnom, trodijelnom. Čak je i iz jednog džepa visio lanac od sata. Osoba je bila visoka i vitka, a preko lica je imala bijelu masku, ravne površine, bez rupa za oči ili usta, što sam mogla vidjeti, a da ona ne vidi mene jer mi je bila okrenuta poluprofilom i usredotočena na nešto drugo. Maska je pod svjetlom hodnika glatko sjala, poput porculana. Osoba se pomaknula i, iako je tijelo izgledalo ljudsko, kao da ima ljudske mišiće i ljudski kostur, sasvim se sigurno nije kretalo nimalo ljudski. Štogod to bilo, prišlo je portretu na zidu i nagnulo se bliže platnu.

Je li to posjetitelj? Zašto mi je šef na podu?

Što da radim?

Učinila sam što sam smatrala najboljim: zakoračila sam natrag za ugao pa pokušala neprimjetno virnuti iza sebe.

Ono je sad pritisnulo dlanove o zid s obje strane okvira i prinijelo mu maskom pokriveno lice toliko blizu da je sigurno njome dodirivalo platno. Čula sam zvukove, meke i duboke udisaje nekog tko uživa u onom što je namirisao.

A onda je naglo zgrabilo okvir i strgnulo portret sa zida pa krenulo mlatiti njime po zidu divljački, žestoko. Naposljetku ga je bacilo na pod, polomljena okvira i poderana platna.

Zatim je savilo ono što sasvim jasno nisu bila ljudska koljena, spustilo se na njih pa krenulo trgati platno golim, naizgled ljudskim rukama dugih prstiju.

Dok se sve to zbivalo, ja sam razmatrala svoje vrlo ograničene mogućnosti. Mogla sam potrčati prema prizemlju. Mogla sam se sakriti, na ovom ili katu niže, ali samo u neki ormar ili ostavu za metle jer bez ukrasne igle ne mogu ući u niti jednu sobu.

Nije se više čulo trganje. Stvorenje je sad u lijevoj šaci stezalo hrpu traka platna. Posegnulo je desnom rukom, podiglo masku tek toliko da onome što je ispod nje može prinijeti lijevu ruku, zagurati šaku ispod maske i – zagristi?

Svakako je ono što sam čula bilo žvakanje. Stvorenje je blago kimalo, kao da odobrava.

Ako jede platno, onda valjda ne jede ljude?

Nešto je zatreperilo na podu, možda metar od mene. Moja igla, pod svjetlom rasvjete hodnika. Mogla je biti i kilometar daleko ili iza prozirnog ali neprobojnog zida. 

Ali trebala mi je. Jer, zapitala sam se tad, hoće li mi se svlačionica otvoriti bez igle? Svlačionica u kojoj je bilo jedino zvonce (barem za koje sam ja znala) kojim možemo zatražiti susret uživo s članom uprave – i kojim bih valjda mogla zatražiti i pomoć.

I stoga sam, pognuta toliko da sam gotovo nosom doticala pod, zakoračila naprijed i podne daske nisu zaškripale i stvorenje se nije okrenulo prema meni. Doimalo se potpuno posvećenim… obroku.

Žvakalo je, svako malo uzimajući novi griz dok sam se ja, korak po sagnuti, bolni korak približavala igli.

Posegnula sam prema njoj, ne skidajući pogled sa stvorenja. Osjetila sam je pod prstima, zatvorila šaku oko nje, osjetila kako mi blago bocka dlan.

Stvorenje je naglo prestalo žvakati pa zatim oštro i glasno prosiktalo, no još uvijek se nije okrenulo prema meni. Uspravilo se do pune visine, još uvijek okrenuto prema suprotnoj strani hodnika. Prosiktalo je opet, glasnije, puno više prijeteći, pa napravilo nekoliko koraka naprijed, kao da vreba.

Znala sam da je samo nekoliko koraka iza mene mala ostava za metle i sad sam krenula prema njoj, koračajući unatrag. Na trenutak sam razmatrala bezglavi trk niz stepenice, ali način na koji se stvorenje kretalo poručivao mi je da bi me dostiglo na pola puta, ako ne i prije.

Ostava za metle se otvorila bez škripe i zakoračila sam u nju, ostavivši vrata odškrinutima tek toliko da mogu vidjeti što se događa u hodniku. 

Stvorenje je bilo okrenuto u mom smjeru. Nisam udahnula. Nisam ni trepnula.

Otvorilo je šaku i razderane trake platna rasule su se po podu. Prišlo je mom onesviještenom poslodavcu i jezivo glatkim pokretom podiglo ga i prebacilo preko ramena kao da je vreća krumpira. Zatim je prošlo pored mog skrovišta i samo trenutak kasnije čula sam siktaj pa prigušen udarac. 

Na katu ispod mene je.

Preskočilo je čitave stepenice.

Kamo da sad odem?

Iskoračila sam iz ostave i odlučila se na jedino što mi je imalo smisla: otići što dalje od stvorenja.

Hodala sam najbrže što sam se usuđivala, prestravljena da će me neka škripava podna daska izdati na putu do stepenica. Ako je ova kuća zaista bila muzej, gdje je bio sustav osiguranja? Zašto nije reagirao na uljeza? Zašto nisam ja imala neki način za podizanje uzbune?

Možda stvorenje zaista jest posjetitelj i napalo mi je šefa usred privatnog obilaska?

A da se sakrijem u neku sobu? Možda mi netko od njih može pomoći?

Bila sam na katu s obješenim muškarcem. Također sam bila na katu sa sobom s dvije djevojčice u crvenim haljinama i sobi sa ženom koja preko lica ima veo. Ostale moje sobe bile su na drugim katovima: bračni par i soba u kojoj je pod krevetom bio netko tko nikad ne bi izašao van dok bih ja bila u sobi, ali koga bih uvijek čula kako se miče i šuška tamo ispod kreveta, i čiji bih pokret ponekad ugledala krajičkom oka, između donjeg ruba pokrivača i poda.

Barem sam mislila da je u pitanju netko.

Ne mogu mi oni pomoći. Da mogu išta, ne bi bili eksponati ili umjetničke instalacije.

Čula sam škripu s kata ispod, škripu koja se približavala stepenicama. A zatim i njuškanje pa škripu samih stepenica.

Bez razmišljanja sam otvorila vrata i zakoračila preko praga.

Obješeni me muškarac promatrao. Kunem se da mu je inače uvijek uspravna glava bila blago nakrivljena u stranu, kao da je bio iznenađen što me vidi. Je li znao koliko je sati? Ili je možda osjetio moj strah? Bila sam uvjerena da je sasvim jasno koliko sam prestravljena.

I što sad?

Ormar u kutu sobe? Pod pisaćim je stolom bilo mjesta. Možda bih mogla kroz prozor pa po ispupčenom rubu zida – ne, samo bih pala i ostala na mjestu mrtva dolje u gustoj šumi na koju je prozor pružao pogled. Od njega do tla bilo je dobrih dvadeset metara, možda i više. 

Čula sam korake pred vratima, pa još tihog njuškanja.

Nešto je zašuštalo. Stvorenje je prelazilo prstima preko vrata – barem mi se ta misao javila u odgovor na zvuk.

Kvaka je tiho zaškripala, pomaknula se tek djelić.

Okrenula sam leđa vratima, panično tražeći sigurno skrovište u sobi.

Pogled mi je prešao preko obješenog muškarca pa se naglo zaustavio na njemu kad sam primijetila s koliko me žestine u očima gleda. Naglo je skrenuo pogled, dao mi očima znak da pogledam lijevo. Zapanjilo me što je reagirao na mene, ali ne toliko da ne bih pogledala kamo želi.

Pored vrata sobe bio je mali ormarić na kojem je kao i uvijek stajala vaza bez cvijeća. Unutra? Morala bih kleknuti i bilo bi užasno tijesno.

Kvaka je zacviljela, polako se okrećući. Stvorenju očito nije trebala igla.

Zavukla sam se u ormarić, zatvorila s mukom vratašca za sobom i našla se u potpunoj tami.

Čula sam kako se vrata sobe otvaraju. Čula sam kako podne daske škripe. Čula sam kako stvorenje diše – i kako mu je naglo zastao dah. Kao da je možda ugledalo nešto neočekivano – recimo muškarca koji visi obješen s stropa.

Škripa, no ovog puta drugačija. Ne škripa podnih dasaka, već napetog užeta.

Pomiče se!

Pomiče se, a ja to ne vidim!

Usredotoči se, jebemte!

Čula sam kako stvorenje korača – pa tetura. A onda se nešto snažno nabilo u vratašca ormarića.

Dahnula sam, jedva suspregnuvši vrisak.

Stisnula sam se o stražnju ploču ormarića – i nešto mi se utiskivalo u leđa. Posegnula sam, jedva, bolno savijajući ruku, napinjući se pa je napokon osjetila – mala, okrugla kvaka. Koje nije bilo tamo kad sam se, trenutak ranije, uvlačila u ormarić.

Čula sam kako stopala grabe preko podnih dasaka; čula sam neobičan, pištav i dahtav zvuk praćen gromoglasnim praskom kad je nešto snažno udarilo o pod, tjerajući me da poskočim zajedno s ormarićem.

Okrenula sam malu kvaku. Podne su daske stenjale i duboko me režanje ispunjavalo stravom. No, kvaka mi se predala i odjednom sam se rušila na bok.

Našla sam se na leđima, gledajući u strop. Noge su mi još uvijek bile u ormariću i primijetila sam da su skrivena vrata vrlo vješto ukomponirana u uzorak tapeta.

Tajni prolaz između soba.

Što? Kako? Zašto?

Tko?

Jedan mi je zvuk tad privukao pozornost. Nedaleko od mene bio je krevet. Krevet koji mi je bio zadatak namještati dok se svim silama trudim ne razmišljati o zvukovima koji dopiru ispod njega.

Bila sam u onoj sobi s nečim ispod kreveta.

Nisam mogla biti u sobi s nečim ispod kreveta.

Nešto se ponovno nabilo o vratašca ormarića i čulo se grebanje – prsti, bila sam uvjerena, koji se trude otvoriti ih.

Odgurala sam se dlanovima i stopalima unatraške pa šutnula skrivena vratašca kako bi se zatvorila. Tiho su kliknula, a potom je izgledalo kao da ih nikad nije bilo.

Ispod kreveta je opet dopro zvuk.

Ustala sam, drhteći.

Nigdje u uputama nisam nikad našla ni spomena tajnih vrata ili prolaza koji izravno i trenutno vode do soba u različitim dijelovima kuće, ali nigdje nije bilo ni spomena stvorenja koja jedu slikarsko platno. Nije bilo ni nikakve pjesme o ičem od toga.

Jesu li moji poslodavci znali za ove tajne prolaze?

Znala sam da me ono pod krevetom promatra. Dapače, imala sam dojam da je jednako znatiželjno i iznenađeno što me vidi nakon moje smjene baš kao što je obješeni muškarac bio. 

Prišla sam vratima sobe i otvorila ih u hodnik. “Ispričavam se na smetnji”, rekla sam krevetu, makar mi je bilo blentavo što to radim. “Ali čudovište me ganja.”

Krenula sam zakoračiti preko praga i baš sam tad začula tiho grebanje iza sebe. Ukočila sam se, ali nikakve me ruke nisu zgrabile dok sam se polako okretala. Soba je bila prazna kao i trenutak ranije, za njenu danu vrijednost praznog.

Ponovno to tiho grebanje. Dopiralo je od onog ispod kreveta i to, činilo se, specifično s udaljene strane kreveta.

I još jednom – i ovog je puta zvučalo… kao da inzistira? Koliko se tako nešto može prenijeti samo grebanjem.

Nadala sam se da neću ugledati ništa stravično dok sam hodala prema tom dijelu sobe.

No tamo me dočekao samo uobičajen prizor: noćni ormarić i mali sag između kreveta i zida i ništa drugo.

No ono pod krevetom sad je ponovno zagrebalo, ovog puta smirenije.

“Što je? Ne razumijem -”

Obješeni me muškarac bio usmjerio prema jednom tajnom prolazu. Možda je ono ispod kreveta upravo radilo istu stvar?

Stopalom sam povukla mali sag prema sebi. Pod njim su bile samo podne daske.

Iako…

Čučnula sam i dotakla ih.

Osjećala sam kako me promatra. Bilo mi je tako blizu, moglo bi svakog trena zgrabiti me za ruku i –

Jedna od dasaka mi je pod prstima bila glađa od ostalih. Pritisnula sam je. Ništa se nije dogodilo. Zatim sam je pokušala gurnuti, pa povući prema sebi – i tad je napokon kliznula. Nije se puno pomaknula, ali nešto je kliknulo pod njom i poveći se dio poda ispred mene blago podignuo. Zgrabila sam tajna vratašca objema rukama i podigla ih – skrivene su šarke bile na strani suprotnoj od mene – pa ugledala dobro osvijetljenu prostoriju ispod.

Prostoriju koju sam dobro poznavala.

Nešto je drveno puklo, nešto drugo tupo udarilo i tajna vratašca u zid naglo su se otvorila uz prštanje iverja. Ruke, preduge i pretanke i pregipke da bi bile ljudske, posegnule su kroz otvor. Bez razmišljanja skočila sam u rupu, a vratašca u podu glasno su se zatvorila za mnom dok sam padala na milostivo mekan krevet.

Naglo sam ustala s njega, praćena pogledima dva para zapanjenih očiju.

“Kurva ti je došla!” vrisnula je supruga, očito došavši sebi od šoka moje nagle i neočekivane pojave.

Suprug nije odvratio, već me samo znatiželjno pogledao. Podigao je pogled prema stropu pa ga vratio na mene. Supruga je zaustila vrisnuti još neku uvredu pa naglo utihnula, podigla pogled i oči su joj se raširile.

“Van. Odmah.” U glasu joj je bilo uzbune, ali ni tračka agresije. Što je bilo jednako šokantno kao vidjeti kako se oči obješenog muškarca pomiču.

“Idi, curo”, rekla je, a njen je suprug kimnuo prema vratima sobe baš kad su se vratašca u stropu počela tresti kao da se nešto opetovano nabija o njih s druge strane.

Istrčala sam u hodnik koji je i trebao biti s druge strane vrata sobe. Što je značilo da sam još uvijek dva kata udaljena od svlačionice i – u ovom trenutku vrlo bitno – vrata kuće.

Bi li me moglo pratiti van? Bi li me htjelo pratiti van? 

Iza ugla na udaljenom kraju hodnika začula sam zvuk. Zvuk zveckanja stakla, između mene i stepenica koje vode na kat niže.

I, dok su mi oči tražile skrovište, mozak je odlučio da ima plan.

Što se tiče planova, bio je potpuno poremećen i blesav, ali naglo sam osjetila jaku želju za borbom protiv uljeza u kuću. Soba s nečim ispod kreveta bila je na katu iznad sobe bračnog para, iako ne i izravno iznad nje. Bi li me zveckanje stakla pratilo uz stepenice? Bilo je očito da se može kretati kako ja ne mogu – znalo je nestati usred hodnika ili na pola puta niz stepenice.

Mogla bih platnoždera dovesti k zveckanju.

Samo pola hodnika i jedne stepenice. Samo. Pod stepenicama su bila četvrtasta vratašca male ostave. Ako sam stala u ormarić, stala bih i u nju. Valjda.

Potrčala sam prema stepenicama, zastala u podnožju. Zveckanje stakla – nepravilno, ustrajno – polako se približavalo uglu. S kata sam čula grebanje pa glasni tupi udarac praćen škripom podnih dasaka. Platnožder je bio u hodniku.

“Hej!” povikala sam.

Glasni su udarci stali odjekivati katom iznad i znala sam da stvorenje juri prema stepenicama.

Potegla sam kračun vratašca pod stepenicama. Nije se htio pomaknuti. 

Potegla sam jače i jače, sve slabija i slabija pred nadirućom panikom. Nešto je vrlo glasno doskočilo u podnožje stepenica i kračun se predao i zavukla sam se u ostavu na koljenima i dlanovima, grebući ramenima i leđima i glavom po gredama, osjećajući iverke kako mi se zabadaju u kožu, ali ništa nije bilo bitno osim zatvoriti vrata prije nego me vidi.

U mraku sam, zgrčena i bolno savijenih udova i tijela, jedva disala. Osjećala sam prašinu u ustima i nosu, nošenu zagušljivim zrakom.

Vratašca su bila zatvorena, ali nije bilo kračuna niti kvake – jer nije bilo predviđeno da tu unutra bude išta osim – nekad davno – cipela ili opreme za čišćenje.

Otvorit će vrata.

Zveckanje stakla sad je bilo bliže.

Čula sam kako platnožder njuška, glasno i žestoko.

A onda je zveckanje naglo stalo. Predaleko. Dok mi se utroba stezala, znala sam što se dogodilo. Nestalo je, otišlo.

Vrata su se naglo otvorila i svjetlo me zaslijepilo i ruke su posegnule, prsti se omotali oko mojih ruku, izvukli me van stežući me poput kliješta. Koža platnoždera bila je vlažna i grozničavo vrela. Izvuklo me u hodnik, klečalo mi nogom na prsima dok su mu se ruke omatale oko mog tijela. Nije ispuštalo nikakav zvuk i sve što sam čula bili su zvuci mog koprcanja, mog uzaludnog opiranja. Ruke su mi bile slobodne, ali uzalud. Htjela sam vrisnuti, no tako mi je čvrsto rukom omotalo prsa da nisam mogla ni udahnuti. Strgnula sam ukrasnu iglu s bluze i zarila je u jedan od tih pipaka koji su samo glumili ljudsku ruku, osjetila kako se probija kao kroz hrskavicu – ali ništa nisam postigla.

Prinijelo je svoju glavu mom licu, glavu na predugom i pregipkom vratu. Zgrabila sam masku slobodnom rukom, vođena čistim nagonom, želeći je strgnuti i, ako ništa drugo, iskopati tom stvorenju iglom oči, neka me zapamti – no maska se nije dala, jer nije bila maska.

Zvuk.

Kao da je komadić stakla pao na drveni pod.

Refleksno sam zatvorila oči.

Nagli cvilež – kako od iznenađenja, tako i od užasa, činilo mi se – i onda su me ti užasni udovi naglo pustili, odmotali se od mene i odjednom više nisam osjećala težinu stvorenja na sebi.

Čulo se divlje batrganje, a zatim mučno krckanje.

Nastupila je tišina.

Zvec.

Gotovo sam otvorila oči, želeći ga vidjeti ako je već kraj.

Ali ništa me nije zgrabilo. Sve što se čulo, sve što se osjećalo bila je mrtva tišina.

Postala sam svjesna da mi srce nabija u ušima.

Otvorila sam oči. Ništa se nije nadvijalo nada mnom, čekalo.

Bila sam sama u hodniku; samo ja i otrgnuta vratašca ostave – i na podu, nedaleko od mene, tri krhotine nečeg nalik porculanu, a pored njih moja ukrasna igla.


Poslodavca sam pronašla tamo gdje ga je stvorenje ostavilo kad se dalo u potjeru za mnom pa ga odnijela – bio je začuđujuće lagan za nekog njegove veličine – u svlačionicu. 

Nisam znala što osim popljuskati mu lice vodom, što ga je, na moju sreću, privelo svijesti.

Rekla sam mu što se dogodilo – no, većinu onog što se dogodilo. Propustila sam spomenuti pomoć koju su mi pružili stanari soba i postojanje tajnih prolaza.

Moj se poslodavac doimao vrlo impresioniranim načinom na koji sam se suočila s stvorenjem koje ga je napalo. Nazvao ga je samo uljezom i nije ponudio daljnja objašnjenja. Također nije komentirao išta vezano uz stvorenje – ili što je već – praćeno zvukom zveckanja stakla. No zato mi je ponudio poveću povišicu ako ostanem raditi unatoč činjenici da sam skoro poginula. 

Pristala sam.


U salonu pored svlačionice hrpa je knjiga i u kaminu uvijek pucketa ugodna vatrica – neovisno o tome kakvo je vrijeme i koje je godišnje doba vani – i uvijek ima nečeg ukusnog za grickanje. Ponekad bih svratila tu po kavu ili mali sendvič, ali nikad se ne bih zadržala.

No tog sam se dana, nakon dugog tuša u svlačionici, odjenula u vlastitu odjeću, natočila si kavu, zgrabila čitav pladanj sendviča i sjela pored vatre. Tuš me donekle smirio i nadala sam se da će pucketavi kamin i fina hrana dodatno pomoći. 

Pristala sam bila na povišicu ne samo zato što se povišicu nikad ne odbija već i zato što – i tu sam bila potpuno iskrena sama sa sobom – ostavku nisam smatrala ozbiljnom mogućnosti. Što također govori nešto o meni.

No, dok sam se tuširala i dolazila k sebi, uhvatila sam se kako razmišljam o još nečem osim o činjenici da ne želim dati ostavku: htjela sam bolje iskoristiti vrijeme koje provodim ovdje.

Pjesmu mi je netko ostavio. Viđala sam razne poruke na ploči, nikad neku namijenjene meni, ali bilo je očito da ostali zaposlenici – ili barem dio njih – održavaju nekakvu komunikaciju, nekakve odnose. Nitko me nikad nije smetao, nitko se nije nametao, svi su očito bili dovoljno pristojni i puni razumijevanja za ljude koji ne žele imati posla sa svojim kolegama.

Ali radila sam gdje sam radila i što sam radila i, ako neću s njima barem pokušati ostvariti nekakav odnos, s kime ću?

Stoga sam odlučila pričekati da osoba iz sljedeće smjene dođe u kuću i vidi me kako sjedim u salonu. I ako onda odluči ući u salon i pozdraviti me, pozvat ću je da mi se pridruži, ponuditi je kavom i sendvičem. Imala sam čak i dobar početak razgovora: No, jedan od mojih je obješen sa stropa i pogledom me prati po prostoriji. Kakvi su tvoji?


Igor Rendić (1985.) je književni prevoditelj i copywriter, spisatelj te jedan od glavnih organizatora konvencije fantastike Rikon. Nije mu jasna fraza “previše knjiga za jednu osobu.”

Tema: Kuća tame (horor priče)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s