Rickom opet odjekne vražje zvono. Zvoni bar triput na tjedan, a ja svaki put ustajem iz fotelje da odem vidjeti tko je, mada mi sve kosti pri tom krckaju. Usput u glavi čujem kako mi susjeda Kristina prigovara: “Dajte, nemojte baš svakom otvarati, Marijana. Znate da uvijek ima lopova… i gore.” Ne znam što bi u mojim godinama moglo biti “…i gore”.
Kristina obraća pažnju na zvonitelje samo kad nešto naruči – onda stane kraj prozora s dvogledom i pazi tko će ući u zgradu. Ipak će me, kad ovaj s vrata ode, nazvati preko videofona da provjeri tko je bio, što je htio i bi li mu ona trebala otvoriti sljedeći put. Kristina niti vidi niti čuje najbolje, ali, ako se približim ekranu, dobro čita s usana, pa je sva sreća da imamo videofon u zgradi.
“Jesi spreman, Rick?” upitam dok klipšem prema vratima.
Hladnjak malo jače zabruji i štucne. To je, otkrila sam, najčešći način na koji se Rick javlja. Naime, hladnjak sam nabavila još nakon prve epidemije, one 2020., kad su ih počeli prodavati sa zasebnim generatorima, pa je u međuvremenu postao ćudljiv. Možda i zato što je rijetko pun, a i onda samo vege-gluposti, od kojih sam vječno gladna. Ispušta svakojake zvukove, za koje moram paziti da ih točno protumačim. Ovo je jednostavno: Rick je spreman.
Na njega oduvijek mogu računati, još od vremena kad me se stvari poput epidemija nisu toliko ticale. Imala sam tada vitalnih pedeset plus i bila uvjerena kako me ništa ne može iznenaditi. I, što se zdravstvenog aspekta tiče, bila sam u pravu – uz osnovne mjere predostrožnosti, najbliže koroni što sam došla bilo je u Zlatnom medvjedu nakon što su proglasili kraj izolacije. (Corona je te godine, na kraju, zaradila kao nikad prije, jer su svi htjeli dokazati da se ne boje imena.) Ono što me jest iznenadilo bio je bol samoće, fizičke potrebe za drugim tijelom pored sebe, za kožom pod prstima, za osluškivanjem nečijeg srca. Nisam očekivala da će mi tako teško pasti.
Taman sam se bila friško rastala, pa preselila iz kuće u omraženoj Dubravi u fini mali stan u Gajnicama, kad je sve stalo. A ja na toj strani grada nikog nisam poznavala. Bivši nije ni razgovarao sa mnom – svi planovi o budućima pali su iznenada u vodu. Nedostajala mi je sol s kože na jeziku; nedostajali su mi zagrljaji; nedostajala mi je čak i ne uvijek ugodna raznolikost mirisa mojih klijenata. Salon nisam smjela otvoriti mjesecima.
Možda zato sad svima otvaram? Rick brunda cijevima, negdje iz dubina; nije mu draga ta moja navika.
Pogledam kroz špijunku: pred mojim dvostrukim vratima stoji mlada djevojka, uredno odjevena, s jednom od onih maski koje bi trebale ulijevati povjerenje, jer su prozirne pa, ako i pokrivaju cijelo lice, vidite s kim imate posla. Ja to ne bih stavila na sebe ni za živu glavu: upropastilo bi mi frizuru i šminku, a da ne kažem što ta plastika radi koži. Ni djevojka ne izgleda kao da joj je ugodno: rukom u nitrilnim rukavicama pokušava počešati neki dio lica, što baš i ne bi smjela.
„Ova izgleda skroz u redu, Rick.“ Volim te male znakove bunta.
Rick zvekne preostalim radijatorom – on nije siguran. Dok ih nisam prodala, radijatori su mu bili omiljen način da izrazi negodovanje. Meni buka nije pasala. Zna to, pa lupa ovim zadnjim kad god mi hoće jače privući pažnju.
Mislim, nisam baš sigurna zove li se Rick. To mu ja tako tepam, po Alanu Rickmanu koji, eto, nije doživio nijednu pandemiju. Alan je bio samo dvadesetak godina stariji od mene i uvijek sam se nadala da bismo se nas dvoje mogli naći i popričati. Možda čak i zagrliti. Ipak sam vidjela sve njegove filmove. (Da, čak i dosadne Harry Pottere.) Da, bila sam malo ljubomorna na njegovu gospođu, jer Alan, za razliku od mog bivšeg, nije išao tražiti mlađe meso.
Prvi film koji sam u stanu pogledala bio je Razum i osjećaji. I otada je ostalo: Rick. Činilo mi se kao da se nešto od Alana stopilo s mojim stanom – pouzdan kao pukovnik Brandon, Rick je uvijek bio moj oslonac. Čak i doslovno. Ako sad sumnja u mladu damu s druge strane vrata…
Ali ja već tri mjeseca nisam vidjela novo lice i, mada sam se s godinama donekle naviknula na usamljenost, nedostaje mi svježih poznanstava. U salonu ih je bilo lako ostvariti.
“Pa možemo se, valjda, nositi s njom jednom?” upitam Ricka. Da djevojka ne bi otišla, dovikujem, kao iz daljine: “Samo malo, dušo!”
Rick sumnjičavo zaškripi parketom. To je pravi pravcati parket – susjeda Kristina je na njega ljubomorna do neba. Takvi se više ne rade. Ma što parketi? Ni knjige više ne rade od drveta. Svako se stablo mora čuvati i svake se godine moraju saditi nova. Čak i mene, u mojim godinama i s mojim noktima, šalju da golim rukama posadim bar jedno. U tome mi Rick ne može pomoći, osim da sluša moje jadikovke prije, a još više poslije akcije sađenja, dok trošim tjednu raspodjelu klime.
Rick se dosta bunio kad sam je ugradila: vjeruje kako su otvoreni prozori dovoljni. Objasnila sam da njemu možda i jesu, ali ne i meni koja sam od krvi i mesa. Osobito nakon što su zaredali toplotni udari. Prvih sam se godina nauživala. Taman su mi krenuli valunzi, pa nije bilo boljeg nego otfrljiti klimu i stati pod struju svježeg zraka. Poslije bih samo dobro hidratizirala kožu. Rick je pokušao brecati klimom, ali mu nije išlo, pa je klima najtiši uređaj koji imam. Bilo mi je teško kad su uveli restrikcije za korištenje. No bar su valunzi tada već prestali.
Djevojka s druge strane vrata ne bi trebala imati valunge još jako dugo. Ali kad drugi put pogledam kroz špijunku, rukavica joj je na ovratniku, kao da joj je vruće. Možda stiže novi toplinski udar. Glavna vrata prijeteći zaškripe kad ih otvorim – to joj Rick daje do znanja da se s nama ne zafrkava. Ona se trzne, ali mi se odmah nasmiješi kroz zaštitna vrata. Na njih se Rick nije bunio. Kao da je znao koliko su bitna u današnje vrijeme; ili su mu se, možda, estetski svidjela: fina plastika, tanki okviri, bijela.
“Dobar dan, gospođo!” ljubazno će, i malo preglasno, djevojka. Moj je sluh savršen – zahvaljujući, dakako, strateški skrivenom slušnom aparatiću. “Zanima li vas možda dobra, stara knjiga?”
Sad uviđam što Ricku smeta kod dotične. Previše je napeta, previše vesela. To ne vidite ni kod trgovačkih putnika i dostavljača, koji su vječno premoreni od posla; ni kod medicinskih jedinica, kojima sam samo još jedna starica-stanica; pa čak niti kod raznih sektaša, koji smak svijeta doživljavaju ozbiljno. Također, kao da je odveć razvijena u ramenima, što se kroz moju prastaru špijunku nije vidjelo. Baš prava, snažna, mesnata ramena, oko kojih bi bilo divno oviti ruke.
Rick inzistira da zatvorim glavna vrata, gurajući ih pod mojom rukom. Osoba s druge strane iz torbe vadi knjigu, starinsku, od papira, a pod njom bljesne vrlo novi laserski omamljivač čiji bi snop lako prošao kroz moja “zaštitna” vrata. Ona štite jedino od virusa i sličnih gadosti, a ne od oružja, koje je zabranjeno. Omamljivači, navodno, nisu oružje, ali nije ih dobro imati uperene u trbuh.
Otvorim i zaštitna vrata, a bezobraznica se progura pored mene, odveć blizu. To što prijeti laserom ne znači da mora kršiti i propisanu distancu. Samo me izaziva da osjetim ljudsko tijelo uza svoje, da pokušam uhvatiti njezin miris. Zbog takvih me sklonosti Kristina radije zove videofonom.
Videofon! Bacim pogled i vidim da ga se Rick sjetio uključiti. Vjerojatno zove Kristinu, koja je na brzom biranju. Pitanje je samo hoće li ga ona, onako nagluha, čuti.
Pazim da ne gledam u tom smjeru kako provalnica ne bi primijetila. Ali ona je zablenuta u moju kosu, finu kožu lica, sređene ruke. To se danas ne viđa često. Ljudi su se zapustili, kao da im smak svijeta – ili što god to proživljavamo – daje za pravo da budu nemarni. Evo, ja se bar za Ricka sredim svaki dan i nije mi teško. Ako ništa drugo, osjetim pod prstima vlastito tijelo. Ova to ne razumije.
“Potrošači”, kaže, s čujnim gađenjem.
Ne usudim se uzvratiti, iako bih joj rado rekla: A ti si, molim te, alga? Čak je i Rick utihnuo, kao da čeka što je sljedeće. Nisam sigurna što dotična želi od mene. Vjerojatno hranu i koju rijetkost s mojih polica, koja će postići dobru cijenu na crnom tržištu: plastično cvijeće, metalni pribor za jelo ili limenke od kave – stvari koje se više ne proizvode, jer sve mora biti razgradivo.
Pravo je čudo da sam toliko dugo odolijevala provalnicima i prevarantima. Trebala sam to vrijeme iskoristiti da se bolje pripremim. Ako živa izađem iz ovoga, nagovorit ću ostale stanare da nabavimo čuvara kakvog imaju sve bolje zgrade starijega pučanstva. Nije se šaliti s vlastitim životom, kad smo ga uspjeli tako dugo i lijepo održati. Ako se nećemo mi pobrinuti za sebe, tko će?
Odjednom shvaćam da sam naučila što bi ono “…i gore” moglo biti. Eto, svako zlo za neko dobro.
Da dobijem na vremenu dok Kristina ne primijeti videofonski poziv, pa pozove policiju, upitam najuljudnije što mogu, prizivajući svoje manire iz salona: “Želiš li, možda, vode, dušo?”
To kao da je još više razbjesni. Pogleda moju slavinu, rijetkost koja nema ugrađen mjerač i ograničenje potrošnje, i usnica joj se iskrivi od bijesa. Povuče ručicu i gleda, s nevjericom, kako pitka voda teče u odvod, nepovratno.
Nije to trebala napraviti. Rick se oduvijek volio igrati mojim vodovodom, što je i bio način kako sam ga konačno otkrila. Primijetila sam, nakon otprilike mjesec dana one prve epidemije, da me slavine oponašaju. Ako bih plakala, curile su i prskale na sve strane. Kad bih se umirila, curenje bi prestalo. Slično je bilo s veš mašinom (tada još nije bilo suhog pranja): ako bih tulila na telefon ne znajući hoće li mi salon opstati ili zato što mi je nedostajalo “muškog mesa”, mogla sam očekivati poplavu. Čim bih se smirila, i veš se prao bez problema.
Čula sam da mačke, navodno, mijauču samo zbog ljudi, dok su među sobom tihe. (Ne bih znala iz iskustva: životinje u zatvorenom nisam podnosila čak ni dok ih se još smjelo držati.) Tako mi je sinulo da se Rick pokušava javiti kroz kuckanja i prskanja, mada je inače, kako već stanovi jesu, bio tih. Otkad razgovaram s njim, nisam imala problema s izlijevanjem vode unaokolo.
Ali sad se sjetio tog starog trika, pa otvorena slavina prsne i mlazom polije moju nezvanu gošću. Ona vrisne, pusti sve iz ruku i pokuša s lica otrgnuti masku, koja se počela mutiti i dimiti. Čini se da je došlo do kratkog spoja. Budući da više nema kiša, malo što rade vodootporno. Shvatim i da je ono što sam smatrala licem zapravo bio hologramski prikaz na zaslonu maske. Što sve neće izmisliti!
Ne dopustim da me čuđenje uspori. Kleknem da dohvatim laserski omamljivač i, kako ne mogu odmah ustati s poda, čitavog ispraznim uljezu u najosjetljiviji dio. Sruši se kao stablo – kakva starinska pjesnička slika! – pa je čak i dobro da sam ostala na koljenima, jer mi je lakše odmaknuti masku s lica i pogledati tko se to pod prijetnjom drznuo upasti među Rickove zidove. Stresem se.
Lice ispod maske je neodređenog spola, iskrivljeno od bola i šoka, ukočeno u grimasi. Ali, i bez toga vidim da se radi o nekome iz mlađeg naraštaja, koji se rađa bez dlaka na tijelu i s upropaštenom kožom: suhom, ljuskavom, upaljenom. Njima moje nekadašnje usluge ili ne bi trebale ili ne bi koristile. Dobro sam napravila što sam salon prodala gotovo odmah nakon što je prva epidemija prošla.
Ideju mi je, zapravo, predložio Rick u jednom snu: saloni su iznenada dobili na vrijednosti, a tvornice zaštitne opreme pale u nemilost. Bilo je to zadnje da su dionice kineskih proizvođača maski i rukavica tako niske – dok su ljudi bezumno smatrali da im više neće trebati. Čim je proizvodnja u drugom valu ponovno krenula, više se nije ugasila, nego me zbrinula za ostatak života. Inače si ne bih mogla priuštiti stalan dotok pitke vode i ekstravagancije kao što je metalni kuhinjski pribor. Ta zadnja misao kratko se zadržala – i eto mi još jedne ideje!
“Što misliš, Rick?“ upitam i dalje s poda, dok voda otječe, otječe u nepovrat, ali više ne prska.
Hladnjak malo podrigne, kao što nekad bude kad je čovjek gladan, a ne sit. Znala sam da će se složiti sa mnom. Rick razumije moju potrebu za mesom, jer sam mu razjasnila kako je to s nama koji nismo od cigle i betona. Nekad mislim da on mene drži kao ljubimca – u tom slučaju, i sam shvaća koliko je važno imati u blizini ljudsko tijelo, toplo, blisko, krepko.
“Marijana?” čuje se s videofona. “Jeste dobro?” Prokunem – ionako me ne čuje.
Polako ustanem, zatvorim vodu, i javim se, licem zastirući cijeli ekran: “Sve je u redu, gospođo Kristina”, kažem susjedi koja pokušava škiljeći vidjeti što se zbiva kod mene. “Krivi stan.“
Prekinem poziv i knjigu s poda dignem na policu – dobro će doći ako mi iznenada zatreba love.
U kuhinji otvorim ladicu s noževima. Tko bi rekao da će me tako kasno u životu poslužiti znanje iz Domovinskog rata, kad se meso, ako uopće, kupovalo samo u velikim komadima koje je trebalo pažljivo tranširati i pohraniti u zamrzivač? Pomaže, dakako, i anatomija koju sam imala na faksu, prije nego što sam shvatila da kozmetičarke bolje zarađuju.
To samo dokazuje koliko smo mi starci koristan dio društva. A oni nas i dalje zanemaruju, ili pak pokušavaju nagovoriti da se žrtvujemo kroz brigu za mlađe, koji nas onda nazivaju „potrošačima“. Jedva da više imamo što, a kamoli koga, potrošiti.
Dok polako prelazim jednim nožem preko drugoga, namignem Ricku, u smjeru hladnjaka: “Razlagači, dušo!“
On se nasmije mojoj šali tresući unutarnjim žaluzinama, od bambusa. Znam da Kristina smatra kako se sve to meni pričinjava, ali nema ona pojma. Rick je starokovaš, iz vremena kad su stvari još imale dušu. Ja dobro znam da ću noćas – kad konačno zaspem nakon obimnog posla i još obimnijeg čišćenja, želuca punog svježe prženih iznutrica – sanjati Alana Rickmana. A Rick će sanjati sa mnom i, tko zna, možda me tamo zagrli, u liku pukovnika Brandona?
Onako pravo, snažno, mesnato.
Srebrenka Peregrin bavi se klasičnim pripovijedanjem, prevodi i piše. Posljednjih je godina objavila dvadesetak priča, od kojih je nekolicina osvojile prve nagrade na natječajima (metaFORA 2017., Fairytalez 2019.). Na hrvatskom su joj priče izašle u nizu SF&F časopisa i zbirki. Na engleskom jeziku objavljena je u časopisima specijaliziranim za pripovijedanje kao što su HSA Journal i Storytelling Magazine. Najčešće je se može naći u Zagrebu gdje šeće crnoga psa i pije crni čaj.
Tema: Kuća tame (horor priče)
Decameron 2020. 