E, jebemti Boccaccia, da ti jebem!
Svršila sam u potpuno nepoznatom, ali po svoj prilici toskanskom, samostanu. Doduše, treba mi neko vrijeme da shvatim gdje sam.
Sva je sreća u tome što nema vremenske razlike između Hrvatske i Italije, pa je i ovdje sitno doba noći, kad vjerojatno nitko nije budan. I ja sam snena, usporena, tako da prođe par minuta dok ne otkrijem što se, opet, dogodilo.
Jebeni ovulacijski snovi – ali barem se nisam našla ni u čijoj ćeliji, nego u nezaključanom spremištu za vrtni alat koje izlazi na kloštar. Išuljam se van, samo u spavaćici i gaćicama, pa provjerim osnovne stvari: ima li gdje svjetla ili pokreta, mogu li naći kakav natpis da provjerim radi li se stvarno o Italiji, te postoji li zgodnije mjesto na koje bih se mogla smjestiti i organizirati povratak doma. Biti u Italiji u ovo doba epidemije prvorazredna je glupost.
U razgledavanju me prekine mrmljanje koje mi se približava s leđa. Netko je ipak budan!
Krupna, zakukuljena prilika hoda kroz kloštar i, pretpostavljam, moli. U mraku je lako šmugnuti i priljubiti se uz jedan od vanjskih zidova. Čekam da prođe. Valjda neće ići okolo naokolo? Osoba – časna ili redovnik, možda – napravi par krugova, tijekom kojih se skrivam među grmljem i osjećam kako mi raste adrenalin. To nije dobro. Trebat će mi dugo da se opustim i uspijem dovoljno koncentrirati da odem kući.
Kad napokon pođe dalje, pokušam s dubokim disanjem, stezanjem i opuštanjem mišića, pa čak i malo samomasaže. Ne usuđujem se vratiti u spremište, da me ne primijete. Ionako mi ne bi pomoglo – previše vonja na prašinu, užeglo ulje i sredstvo za podmazivanje. Tamo nikad ne bih uspjela zamisliti svoju spavaću sobu i krevet, s oblacima omekšivača u posteljini, kamo se trebam vratiti.
Kad molitelj ode, sve ponovno utihne. Nakon nekog se vremena usudim lagano zadignuti spavaćicu i kliznuti rukom preko grudi i trbuha, pa u gaćice. Već sam znala da neće biti jednostavno. Sva sam napeta, a omiljeni scenariji ne dolaze, nažalost, u obzir. Treba mi neki s kojim ću dospjeti kamo trebam, umjesto da opet zaglavim na krivoj adresi.
Koliko god prebirala po sjećanju, svi koji mi padaju na um, vezani su uz Trpimira.
To je previše riskantno – mogla bih, umjesto kod sebe, svršiti kod njega. A znamo kako je to prošlo zadnji put; umjesto seksi dočeka nakon dva tjedna njegove “samoizolacije”, zviznula sam u krevet ravno između njega i Lade. Svi smo se ugruvali i ispsovali na mrtvo ime. Nisam od onih kojima su trojci super, bar ne uživo, a osobito ne s jednom od najboljih frendica.
Bivših najboljih frendica, ispravila sam se. Kao da mi nije bilo dosta što sam u prva tri dana epidemioloških mjera završila na burzi.
Odmahnula sam glavom – kriva vrsta misli. Treba mi nešto uzbudljivo, a to nije pomisao kako moj bivši dečko ševi moju bivšu prijateljicu, niti da sam nezaposlena, prvi put od faksa. Treba mi nešto posebno.
To nešto inače je moj otok: komadić tla pod prostranim tihooceanskim nebom, na kojem rastu palme i praktički ništa drugo. Nema, doduše, ni vode ni hrane, ali još se nikad nisam zadržala toliko dugo da mi to bude problem. Obožavam nakon dugog, iscrpnog orgazma otvoriti oči i vidjeti plavo svuda oko sebe, osjetiti pijesak pod rukama, namirisati sol.
Trpimir je bio užasno ljubomoran što ne može doći sa mnom. Valjda je zato izveo najveći klišej kojeg se mogao sjetiti. Ne znam zašto je Lada sudjelovala; njoj o orgazmičnim putovanjima nisam pričala. Jedva da sam joj objasnila kako sam se stvorila u Trpimirovom krevetu onaj dan. Možda je samo oduvijek kučka.
Ali, sad ni na svoj otok više ne mogu. E, to je bilo najveće razočaranje.
Jebeni bogataši s jebenim jahtama koji nemaju boljeg posla nego da u jebenoj karanteni plove po oceanima.
Od Trpimira sam se taj put vratila kući standardnim načinom: dao mi je masku za lice i stare tenisice, pa pozvao taksi. Ne znam što je vozač mislio o polugoloj ženi s maskom koja mu je ostavila smrdljivu mušku obuću na podu stražnjeg dijela taksija. Nije me ni briga. Otapkala sam kroz vrt i na gornji kat, da me mama ne vidi takvu. Prvo sam se istuširala, pa presvukla u ljetnu haljinu i slamnati šešir. Popila sam dovoljno vode – i ne samo vode – i odlučila otići na svoj otok.
Sve je bilo dobro dok nisam stigla. Fantazije s tim otokom oduvijek mi idu od ruke. Scenariji i sudionici manje su bitni od prostora koji privlači moju pozornost i tijelo. Od kuće je, k tome, lakše putovati kad imam tri vibratora na izbor. Katkad koji ponesem sa sobom, da se mogu brže vratiti doma.
Taj zadnji put na otok nisam ponijela nikakvu pripomoć, jer se nisam htjela vratiti. Ili bar ne brzo. Stigla sam, preplavljena užitkom i spremna pizditi pod zalazećim suncem, pa otkrila da se neki jebeni jahtaš usidrio s druge strane otoka.
Da sam mlađa i naivnija, bila bih mu se pokušala pridružiti. Nažalost, već sam doživjela priličan broj neugodnosti kad bih ljudima samo tako upala u život i planove. A onda nije uvijek jednostavno postići savršenstvo psihičke i fizičke koncentracije da me vadi iz jebade u koju sam se uvalila. Zato sam odustala od kontakata na nepoznatim mjestima, što se pokazalo dobrom praksom kad je krenula ova epidemija. Još mi samo fali da se doma vratim zaražena.
Ipak, na pustom otoku usred Tihog oceana bez pola muke sam se prepustila maštanjima i, sklapajući oči na vrhuncu, ponovno ih otvorila u vlastitoj kući.
Možda da zamislim sebe na otoku kako zamišljam sebe kod kuće? sine mi dok nasumično prebirem po svojoj nesuradljivoj vulvi, ispruživši se na fino podšišanoj kloštarskoj travi. Tako kompliciranu maštariju još nisam pokušala. Ali, zajebane situacije traže zajebane korake.
Udahnem još par puta, pa prizovem u sjećanje svoj otok: pljuskanje valova, šum palmi, zažareni pijesak, toplinu koja mi se upija u kožu. Nikoga nema sa mnom; ni ne treba mi. Samo ja koja mislim o svom krevetu, o mekoći plahti, ugibanju jastuka, ljuljanju zdjelice, leđima izvijenima u luk, o prstima koji kruže, uranjaju, mame užitak, zakvače ga, povlače me sa sobom.
Vrhunac me izvlači iz toskanskoga samostana dok mi svi udovi bride. Stežem prste – jedne u sebi, druge na vrelom pijesku svog otoka. A onda se survam u poznati krevet koji miriše po maminom omekšivaču, gdje se opet osjećam kao tinejdžerka.
Samo što sad, za razliku od onda kad sam bila tinejdžerka, znam kako sam se i zašto našla tu gdje jesam kad me orgazam prestane oplahivati.
Opustim prste. U ruci koja nije u gaćicama doista držim pijesak. Znači, napravila sam dvostruki skok: prvi u životu. Iza ruke s pijeskom, na noćnom ormariću pokraj kreveta, stoji Dekameron. Sinoć sam ga krenula čitati, jer ga od početka karantene stalno spominju. Nitko mi nije rekao da unutra ima toliko seksa. A i da jest, ne znam bih li pretpostavila što će se dogoditi. Ipak je to prastara knjiga. Dobar dio erotskih scena mora se izvući iz zakukuljenih srednjovjekovnih opisa. No valjda je mojoj podsvijesti, usred ovulacije, to bilo dovoljno da odvrti ponoćnu premijeru.
Pijesak isipam na pod, a jebenog Boccaccia zgrabim i zavitlam preko cijele sobe. Ne treba mi da usred epidemije opet završim baš u Italiji. Odlučim još malo odspavati, pa ću ujutro porazmisliti o svemu.
U ovakvim okolnostima, stvarno moram pažljivije poraditi na mjestima na kojima svršavam.
Srebrenka Peregrin bavi se klasičnim pripovijedanjem, prevodi i piše. Posljednjih je godina objavila dvadesetak priča, od kojih je nekolicina osvojile prve nagrade na natječajima (metaFORA 2017., Fairytalez 2019.). Na hrvatskom su joj priče izašle u nizu SF&F časopisa i zbirki. Na engleskom jeziku objavljena je u časopisima specijaliziranim za pripovijedanje kao što su HSA Journal i Storytelling Magazine. Najčešće je se može naći u Zagrebu gdje šeće crnoga psa i pije crni čaj.
Tema: Ljubav u doba korone (ljubavne priče iz doba epidemije)
Decameron 2020. 