Siva, visoka zgrada načičkana zeleno obrubljenim prozorima nadvijala se nad Vilijem nekako prijeteći, kao da bi se mogla obrušiti na njega. Naravno, nije bilo nikakve šanse za to – od obnove 2021. godine, Treća se nije mogla tek tako srušiti, kao ni brojne druge zgrade u Zagrebu. Barem su tako govorili Vilijevi roditelji – zgrada Treće je, ipak, obnovljena godinama prije njegovog rođenja. Vili se ponekad pitao koji je uopće smisao velebnih školskih zgrada kad su u njih dolazili ionako samo ponedjeljkom i petkom – a ponekad se pitao i je li taj osjećaj da će mu se zgrada strovaliti na glavu istovjetan onome kako se osjećaju anksiozni ljudi kad su, no, anksiozni. Ili je to možda bilo zbog mame i njenog straha od potresa. Nije znao.
Zastao je pred širokim automatskim vratima od debelog mliječnog pleksiglasa, podozrivo ih mjerkajući. Zapravo, ispravnije bi bilo reći da je mjerkao učenike koji su prolazili kroz vrata, koja su se otvarala i zatvarala u neprekidnom nizu glatko podmazanih zvukova. Oni njega nisu mjerkali, ni dok su ga mimoilazili (odabrao je baš nezgodno mjesto za zastajanje, nasred širokih stepenica pred ulazom), niti dok su ulazili u školu i, nakon dezinfekcije obuće, nestajali u hodnicima iza pleksiglasa. Ipak, tek je krenuo u srednju, od početka nastavne godine je prošlo tek nešto više od mjesec dana, i jedva su ga znali ljudi u razredu, a kamoli ovi stariji, koji su se držali kao da im nitko na svijetu nije ravan.
Duboko je udahnuo da skupi hrabrost i prešao preostalih par stepenica. Dvojica starijih učenika su ga u prolazu okrznuli ramenom ni ne pogledavši ga – jedan je na rukama imao bijele rukavice, a na licu bijelu masku s filterom koja mu je prekrivala nos i usta – i Vili, po tko zna koji put, poželi da ne mora dva dana tjedno provesti u školi. Kliznuo je kroz vrata, pričekao propisanih pet sekundi na ploči za dezinfekciju obuće i, trudeći se da ostane što neprimjetniji, krenuo stepenicama na drugi kat. Nije se bilo lako probijati kroz žamoreću rijeku srednjoškolaca, pa se stisnuo uza zid. Stepenica po stepenica, stepenica po stepenica… Kao i svaki tjedan otkako je krenuo u srednju školu.
Da se razumijemo, Treća nije sama po sebi bila loša. Profesori su bili okej, predavanja su obično bila podjednako dobro pripremljena uživo kao i online, a i sama je zgrada, koliko god retro bili visoki stropovi i široke stepenice od imitacije mramora, bila poprilično ugodna. Na velikim ekranima na zidovima izmjenjivale su se poticajne poruke i crteži – Viliju bi obično zapelo za oko „Koliko ste puta danas oprali ruke?“ praćeno krupnim slikovnim uputama za pravilno pranje ruku, „Čuvajte mentalno zdravlje“ okruženo šarenim crtkarijama za koje nikome nije bilo jasno što predstavljaju i „Koja je tvoja anksioza?“ u moru raznobojnih naziva anksioznih poremećaja. No, danas su poruke na svim ekranima bile zamijenjene golemom obaviješću koja je bljeskala krupnim, crvenim slovima:
REDOVNO CIJEPLJENJE 2. SAT U UČIONICI 59!
A ispod natpisa, obavijest da su svi učenici obvezni odazvati se cijepljenju. Bio je to preduvjet da bi mogli izaći na završne nacionalne ispite na kraju svake godine, upisati fakultet, jednog dana dobiti dozvolu za brak i još mnogo toga – a i da im policija ne bi navratila doma i opalila i njima i njihovim roditeljima dramatično visoku kaznu. Viliju se nije išlo u popravni dom, a i njegova je majka bila medicinska sestra, pa mu je itekako bilo jasno zbog čega je cijepljenje bitno. Ugradili su to u njega roditelji pomnim odgojem, prepričavajući mu anegdote iz Velike pandemije iz 2020. kad su i sami bili srednjoškolci – a ugradila je to u njega i škola, ekstenzivnim tečajevima iz biologije. Vili je stoga razumio, koliko je već mogao razumjeti jedan petnaestogodišnjak, na koje načine virus svake godine mutira, koliki je rizik bio od ponavljanja pandemije i kako je cjepivo bilo, kako bi njegov otac znao reći, „Prva linija obrane u ratu protiv korone“. Ratovi su Viliju bili malo manje jasni, ali koliko je znao o njima, očekivao je da ga u učionici čeka jedan.
I doista, kad se približio učionici, kroz hodnik pun raspričanih tinejdžera koji su jedni drugima prepričavali svoje zgode i nezgode, pokazivali snimke na svojim dlanovnicima i kao papir tankim ekranima, te se hihotali tko zna čemu (dakle, sve ono što Vili nikad nije radio), grupica djevojaka iz njegovog razreda ga je odmjerila pronicljivim pogledom. Srce mu je istog trena pobjeglo u pete.
„Vili, opet nemaš masku?“ upita prijekorno jedna od njih, imenom Krunoslava, praćena podrugljivim cerekom svojih triju prijateljica. One su, naravno, sve imale maske. One moderne, platnene, koje ne služe ničemu osim da raznovrsnošću uzoraka i boja slijede modne trendove, i koje se na specifičan način nabiru kad se osoba ceri. Krunoslava je otišla čak i korak dalje, našminkavši svoju poluprozirnu masku tako pedantno da se činilo kao da umjesto maske na licu ima… nekakav privid lica. Viliju je to izgledalo užasno, ali, ako je Krunoslava tu strahotu nosila, očito je bilo in.
Grlo mu je iznenada postalo suho i stisnuto, ali nekako je uspio procijediti:
„Pa ne treba nam maska, škola je dezinficirana, a danas se cijepimo…“
„Ajme, budale!“ preokrene očima jedna od Krunoslavinih frendica. Semka, činilo mu se – no, bilo je teško biti siguran, ta upoznao ih je tek prije nešto više od mjesec dana, a te proklete maske su jako otežavale prepoznavanje lica. „Ti misliš da se mi štitimo od korone? Stvarno nemaš pojma, korona je pod kontrolom oduvijek, a i cijepimo se.“
Pa da, i ja sam rekao da se cijepimo, htio je Vili odgovoriti, a možda i dodati nešto poput „Osim toga, nije nijedne godine sasvim pod kontrolom, eno i sad četrdeset ljudi na respiratoru jer im se cjepivo nije primilo“ – no, glas mu nije izlazio iz grla. Zato Semka (?), mašući rukama oboružanim bijelim rukavicama, nastavi:
„Ja stvarno ne znam kak’ ti misliš proći biologiju ak’ ti nije jasno kakve sve bakterije i virusi postoje posvuda. Jel’ ti kužiš da ne možeš ništa taknuti, a da ne pokupiš neku zarazu?!“
Ah, da, sjetio se Vili – Semka je bila okapić, i to od one vrste koja je paranoizirala oko zaraza i bakterija. Kako se sve više uzrujavala, ponavljajući mu da nije normalan jer se ne boji zaraza, tako su se njene frendice sve više zaštitnički postavljale oko nje, tješeći je i umirujući. Krunoslava ga ljutito pogleda:
„Gle što si napravio!“ sikne bijesno. „Zbog tebe ju je okinulo! Koji si ti kreten, korona te dohvatila…“
Oborio je glavu pod bujicom psovki koje su uslijedile, na opće oduševljenje svih ostalih učenika. Nikad mu neće biti jasno kako netko tko nosi ime jednog od najvećih nacionalnih heroja može biti tako zloban – njega je majka uvijek učila da treba biti dostojan svog imena, imena jednog od najvećih hrvatskih velikana, ali Krunoslavu njena, očito, nije.
„Pusti ga, Kruna“, reče jedna od preostalih frendica kojoj se Vili nije mogao sjetiti imena, i kojoj se maska cvjetnog uzorka nadimala od hiperventilacije, upućujući na početak paničnog napada jednako kao ruka kojom je pritiskala prsa. „Znaš da on… ionako nije normalan. A i… fali mi zraka…“
Vili je iskoristio priliku kad se Krunoslavina pažnja usmjerila na prijateljičin panični napad, pa je kliznuo uza zid u učionicu napola ispunjenu učenicima koji su se znatiželjno nadvirivali kako bi vidjeli što se to zbiva pred vratima. Sjeo je na svoje mjesto, u predzadnju klupu do zida (više bi volio sjediti do prozora, ali ta su mjesta bila rezervirana za najveće paničare), dok mu je srce tuklo kao ludo, a vrelina oblijevala obraze. Svi su ga gledali, podsmjehivali mu se i komentirali, pa je oborio pogled na svoj dlanovnik i krenuo tipkati poruku mami.
Mama, jel mogu molim te doma? Nije mi dobro.
Odgovor je stigao skoro odmah:
Tek nakon cijepljenja.
Teško je uzdahnuo.
Sat matematike je protekao u redu, sa samo jednim ispadom kad je mršavi Davor iz prve klupe do zida otkrio pauka na zidu. Davor je bio fobičar, pa je njegovo drhtanje i vrištanje imalo smisla, a imalo je smisla i što ga je profesorica smjesta poslala kod Školske Psihologinje 4 prije nego je nastavila pojašnjavati algebarske izraze koje je munjevitom brzinom ispisivala i potom potezom ruke brisala s velikog ekrana.
Kad su se Krunoslava, Semka i ona treća vratile od Školskog Psihologa 2, kamo ih je profesorica bila uputila čim je vidjela da ih je okinulo, sve tri su ga pogledale kao što nekakvi predatori pogledaju svoj plijen. Skutrio se u svojoj klupi, nastojeći biti nevidljiv dok su one sjedale na svoja mjesta i šuškale koješta učenicima oko sebe (uhvatio je samo „Znamo da nije normalan, ali ovo, mislim stvarno…“). A onda su se pogledi i podrugljivi osmijesi počeli lijepiti na njega, a njemu se želudac stisnuo.
Pokušao je skrenuti pažnju s vlastite nelagode uobičajenom metodom – prebrojavanjem po razredu. Ukupno dvadeset troje (dvoje nije bilo u školi – jadni oni kad im na vrata dođe policija jer su preskočili cijepljenje). Dvanaest dečki, trinaest cura. Osmero s maskama, od čega petero i s rukavicama. Koliko je Vili dosad uspio pohvatati, bilo ih je petero okapića, petero paničara, šestero ili sedmero generalaca (za jednu nije bio siguran je li zbilja stalno zabrinuta oko svega ili se samo vrlo uspješno pretvara), a dosad je identificirao i četvero fobičara, na temelju njihovih reakcija na smrdljive martine koji bi svako malo ulijetali kroz prozore. Osim njega, samo još jedna učenica, Alemka, nije bila normalna – a ona se držala za sebe i činilo se kao da je reakcije ostalih nimalo ne diraju, pa ni s njom nije uspio uspostaviti neki kontakt.
Vili je samo želio biti normalan. Da je normalan, da je poput ostalih, onda bi se valjda drukčije ponašali prema njemu. Ni u osnovnoj nije bilo lako, posebno pred kraj, ali zbilja se nadao da će u srednjoj ljudi imati… pa, bar malo više razumijevanja.
Po tko zna koji put, počeo je sanjariti, pogleda zalijepljenog na ekran nad vratima što je prikazivao koji su Školski Psiholozi trenutno slobodni – smišljao je razne strategije uz pomoć kojih bi ih mogao prevariti i uvjeriti da mu napišu neku dobru dijagnozu. Možda, ako se dovoljno naživcira prije razgovora, ako namjerno hiperventilira, napravi dvadesetak brzih čučnjeva, možda uspije prevariti i anksiomjer…
„Vili? Zemlja zove Vilija?“
Naglo se trgnuo kad je profesoričin glas dopro do njega kroz fantaziju u koju je uronio, a do ušiju mu je doprlo i smijuljenje drugih učenika. Profesorica ga je strogo pogledala, pa prstom pokazala prema zadatku na ploči. Srce mu je opet zabubnjalo, želudac se opet stegnuo, a koljena zadrhtala kad je ustao i krenuo prema ploči kao da ide na stratište. Opet me svi gledaju, tutnjalo mu je mislima, opet mi se smiju i smijat će se još više ako zablokiram… Osjećao je poglede cijelog razreda na sebi, a ploča se činila nezamislivo daleko, kao da nikad neće stići do nje – pa ipak, prije nego je trepnuo, već je zurio u zadatak koji mu uopće nije bio jasan.
„No, Vili? Hoćemo li?“ profesorica je zvučala nestrpljivo. Sigurno je znala da Vili nije anksiozan i da mu ne treba dodatno vrijeme, za razliku od svih koje bi okinulo usred odgovaranja. Podigao je drhtavu ruku i znojnim prstima krenuo povlačiti elemente po ploči kako bi riješio postavljeni problem – no, em nije znao kako ga riješiti, em ploča nije najbolje reagirala na znoj pa su mu elementi zadatka ispadali posvuda.
Hihot iza njegovih leđa postane glasniji, a profesorica upita:
„Jesi li dobro? Trebaš li kod Školske Psihologinje?“
Zvučala je kao da se nada pozitivnom odgovoru.
„Nn… nne znam“, jedva je protisnuo, grlo mu je bilo potpuno stisnuto.
„Hajde, idi“, bacila je pogled na ekran nad vratima. „Petica je sad slobodna.“
Pobrzao je prema vratima, no nedovoljno brzo da ne bi čuo Krunoslavino zlobno „Fejkeru“. Učinilo mu se da se pod zaljuljao – možda mu se vrtjelo, a možda je tlo doista opet podrhtavalo.
Školska Psihologinja 5 je bila otprilike iste dobi kao Vilijeva majka, no, za razliku od nje, imala je debele naočale iza kojih su zirkale sumnjičave, vodenasto plave oči. I, za razliku od Vilijeve mame (i od Školskih Psihologa i Psihologinja iz njegove osnovne škole), nije baš bila ni nježna, niti blaga. Izrešetala ga je pitanjima na koja je odgovarao najbolje što je znao, a onda ga je, očekivano, prikopčala na anksiomjer. Prislonila je tanki, metalni čitač na njegovu nadlanicu gdje se Viliju, kao i svima, nalazio medicinski čip usađen odmah nakon rođenja, pa stisnula crvenu oznaku na jednom od tri ekrana na njenom stolu. Ekran je hitro, energično zazujao, izbacujući niz podataka brzinom koju Vili nije mogao pratiti. Zurila je u ekran nekoliko trenutaka, a onda uklonila čitač i prijekorno ga pogledala.
„Ni blizu anksioznog ispada, mladiću“, reče. „Dobro, možda blizu, po nekim pokazateljima, ali sveukupno nije ni za kakav tretman. Zašto si uopće došao ovamo?“
„Poslala me profesorica“, promuca Vili razočarano. Školska Psihologinja odmahne rukom.
„No, dobro, kolegica nije najbolja u trijaži, što ćemo… Bolje da pošalje lažni alarm nego da nam promakne netko tko je doista anksiozan. Glavu gore, Vili“, usiljeno se nasmijala. „Trebaš biti sretan što si među rijetkima koji nemaju nikakav poremećaj i što je sve u redu s tobom.“
Ali ne želim da sve bude u redu sa mnom!, poželio je zavrištati, želim biti normalan!
No, nije rekao ništa, već se pokunjeno vratio u razred. Uhvatio je suosjećajan Alemkin pogled prije nego su Krunoslava i njena ekipa otpočele s novim otrovnim komentarima, i uskoro se cijeli razred opet došaptavao o tome kako Vili nije normalan i kako je sigurno pokušao isfejkati da dobije dijagnozu. Profesorica je upozorila da se stišaju, no iako je šapat zamro, pogledi koji su govorili više od riječi nisu posustali.
U učionicu 59 su ulazili dvoje po dvoje, abecednim redom kojim ih je prozivao ekran nad vratima. Vilija je tako zapalo da uđe s Ninom, koja je na prvi pogled na injektor problijedjela, počela hiperventilirati i onesvijestila se. Epidemiolog i medicinska sestra su očigledno bili navikli na takve situacije jer su reagirali brzo i spremno – on je uhvatio Ninu dok se rušila, brzinski joj očitao čip i potom je blago položio na već pripremljen napuhani madrac, a potom joj je medicinska sestra ubrizgala cjepivo u rame. Zatim ju je blago prodrmala, nježno joj rekla da je sve u redu, i Nina je došla k sebi, zahvalno uzvraćajući osmijeh ženi s maskom.
Primijetivši Vilijev zbunjeni pogled, epidemiolog dometne:
„Otprilike četvrtina svih anksioza uključuje fobiju od krvi ili injekcija, jesi li to znao? Nisi? Eto, sad znaš.“ Potom baci pogled na tanki ekran na stolu, lupkajući po njemu prstima u rukavici. „Hm, da, primarna dijagnoza joj je panični. Ima smisla. Ljiljana, je li mala okej?“
„Dobro je, doktore“, odgovori medicinska sestra, pa pomogne Nini da ustane. „Jesi li dobro? Vrti li ti se?“
„Malo“, dahne Nina, lica još uvijek zelenkasto blijedog.
„Nina, koliko vidim po podacima iz tvoje aplikacije, nitko iz šire obitelji nije u rizičnim djelatnostima?“ priupita epidemiolog, iščitavajući nizove podataka s ekrana. „Nema zdravstvenih djelatnika, policajaca, uslužnih djelatnosti?…“
„Nema“, ona odmahne glavom.
„Tvoja aplikacija bilježi idealan broj bližih socijalnih kontakata, ni previše ni premalo“, pohvalio ju je epidemiolog. „Samo tako nastavi.“
„Nina, pođi ipak Školskim Psiholozima, za svaki slučaj“, nadovezala se medicinska sestra brižno. „Upute za nuspojave su ti poslane u aplikaciju.“
Nakon što je otpratila Ninu do vrata, sestra se vrati do kovčega s injekcijama i stavi novu u injektor, pa pogleda Vilija.
„Ti se nećeš onesvijestiti?“ upita napola u šali.
„Da vidimo“, reče epidemiolog i priđe Viliju. Očitao je njegov čip, pa pogledao ekran na kojem su se brzo izmjenjivali Vilijevi podaci. „O, Vili se definitivno neće onesvijestiti“, Viliju se činilo da se epidemiolog nasmiješio, no bilo je teško reći samo na temelju očiju iznad maske s tri filtera. Te napredne, medicinske maske nisu otkrivale izraze lica kao mondene platnene.
„Vili?“ medicinska sestra se definitivno nasmiješila – njena se maska micala s pokretima lica. „Lijepo ime. Herojsko.“
„Začudo, manje često u ovoj školi nego u nekim drugima. Dakle, Vili nema dijagnoza.“
„Nijednu?“ zaprepastila se.
„Nijednu. Psihološki potpuno zdrav. Nešto zabilježenih simulacija, ali to je očekivano za tu dob. Međutim, majka je zdravstveni djelatnik, a otac radi u vojsci u inozemstvu“, pogledao je Vilija ispod oka. „Dobro je što paziš i imaš malo bližih socijalnih kontakata, mladiću, ali ne treba pretjerivati. Slobodno malo povećaj broj, ne valja ni premalo.“
„Ovaj… dobro“, promuca Vili. Epidemiolog definitivno nije bio osoba kojoj bi rekao da ima premalo socijalnih kontakata zato jer ga drugi ismijavaju jer nije anksiozan.
„Skini košulju, molim te“, glas medicinske sestre je bio ohrabrujući kad je prišla Viliju s injektorom. „Malo će boljeti, ali nije strašno.“
„Znam“, odgovori Vili, skidajući košulju. Ispod je imao majicu kratkih rukava, pa zavrne rukav iznad ramena. „Cijepim se svake godine.“
„Tako treba“, ona kimne s odobravanjem i prisloni injektor uz Vilijevu ruku. Kratak ubod, iznenadno žarenje, i gotovo. Kao i svake godine. „Ove godine je virus mutirao u drukčijem smjeru nego prethodnih nekoliko godina, pa je i cjepivo malko drukčije. Upute za nuspojave su i tebi i tvojim roditeljima poslane u aplikaciju, svakako ih pročitaj.“
„Hoću“, kimne Vili. „Hvala.“
Čim je izašao van, oborenog pogleda kako ne bi morao vidjeti podrugljive cereke (iako je i dalje čuo komentare – „Fejker“, „Čak se ni injekcija ne boji“, „Nenormalan“ i ostali uobičajeni dijapazon), odmaknuo se od svih i izvukao dlanovnik iz džepa. Obavijest antiepidemijske aplikacije o cijepljenju već je bila na ekranu, zajedno s uputama. Preletio ih je pogledom – nova mutacija virusa… moguće mučnine… vrtoglavice… tri dana… zaštita od 99.98%…
A potom je poslao majci poruku. Potencijalne nuspojave su bile dovoljan razlog za odlazak kući, jednako kao što grupni rad iz biologije i sociologije nisu bili dovoljan razlog za ostanak.
Vili je kući pješačio kad god bi bilo lijepo vrijeme. S majkom je živio malo iznad Britanca, pa mu je skoro-pa-jednosatno hodanje dobro došlo da smiri misli nakon dana koji su postajali sve stresniji. Nije baš volio tramvaje, koliko god superbrzi bili, a nije volio ni gužvu, posebno otkako je krenuo u srednju školu. Uvijek bi mu se činilo da će u gužvi sigurno biti netko tko ga je zapamtio iz škole kao onog nenormalnog, a zadnjih mu se tjedana i sve više činilo da i nepoznati ljudi nekako znaju da nije anksiozan.
Centar grada je bio malo problematičan zbog gužve, no stisnuo je zube, usmjeravajući pažnju na hologramska pročelja koja su staroj jezgri Zagreba davala izgled kakav je navodno imala prije velikog korona-potresa iz 2020. Vili je bio dijete kad su pročelja postavljena, pa se nije baš sjećao sivih betonskih zgrada koje su prikrivala, ali nagledao se fotografija iz vremena prije korona-potresa, i hologrami su bili prilično uvjerljivi. Njegova je majka imala nekoliko terabajta fotografija i video snimaka centra grada prije, tijekom i nakon korona-potresa, i svakih nekoliko mjeseci bi ga posjela i pokazivala mu fotografije rušenja starih oštećenih zgrada na čijim su mjestima nakon toga iznikle sive kocke od betona i čelika. Uznemireno bi lamatala rukama, spominjala nesposobne gradske vlasti koje su zapustile centar do te mjere da ga je potres nepovratno razrušio, jadikovala nad starinskim, kičastim fasadama i „zauvijek izgubljenom kulturnom baštinom“ (što i ne čudi, s obzirom da je Vilijeva baka po majci bila kustosica u jednom od najvećih gradskih muzeja). Viliju su se hologramske fasade činile sasvim dobre – barem nisu nikome mogle pasti na glavu – no, i majka i baka su tvrdile da to nije to, ako znaju da se iza holograma nalaze ružni sivi betonski zidovi.
Kroz rijeku ljudi u Ilici se uspješno probio i produžio do Britanca. Prije nego će krenuti prema zgradi u kojoj su on i mama živjeli, baci čeznutljiv pogled niz Ilicu, prema Trgu velikana borbe protiv korone koji se nalazio tramvajsku stanicu niže. Obično bi ponedjeljkom prošetao do tamo, jer mu je boravak među spomenicima posvećenih liječnicima, policajcima, navijačima, prodavačima i, ponajviše, Velikoj Četvorci, uvijek pružao nadu i ispunjavao ga optimizmom. Ne baš najbolji recept ako želite postati anksiozni, ali to je bila jedina navika koje se Vili nije bio spreman odreći.
Osim, naravno, ako fejka mami da mu nije dobro. Teško da bi mu povjerovala ako, umjesto ravno doma, ode u šetnju Trgom velikana.
Kad je Vili ušao u stan na drugom katu, njegova je mama taman prepakiravala stvari iz ruksaka koji su uvijek spremni stajali u ostavi pored ulaznih vrata. Konzerve i dehidrirana hrana spakirani prije šest mjeseci sad su našle svoje mjesto na polici u ostavi, odjeća iz ruksaka je ležala na hrpi na podu, a mama je taman u ruksake ubacivala novu, uredno složenu, kad je Vili otvorio vrata.
„O, bok, sinko“, pogledala ga je i nasmiješila mu se. Nekoliko pramenova plave kose joj je pobjeglo iz repa u koji je bila zavezana, ali činilo se kao da to uopće ne primjećuje. Vili zatvori vrata i izuje tenisice,pa ih pošprica dezinfekcijskim sredstvom koje je stajalo na ormariću za cipele i navuče papuče. Ulice se jesu redovito dezinficirale, kao i ulazi u javne zgrade, ali mama je preferirala oprez. Aerosolni oblici su pod kontrolom, tumačila bi Viliju (zbog čega maske u svakodnevnom životu nisu bile nužne, kako je ranije tog dana i pokušao objasniti Krunoslavi), ali nove se mutacije dugo zadržavaju na asfaltu.
„Danas je bilo novih podrhtavanja“, mama vrati pogled na ruksake u koje je sad pažljivo slagala nove konzerve. „Dva su bila jača od 3 po Richteru. Nisi osjetio?“
„Nisam“, Vili slegne ramenima i pođe u kupaonicu oprati ruke. Topla voda ima moći, njome svoje ruke smoči… pjevušio je u sebi pjesmicu naučenu u vrtiću dok je automatskim pokretima trljao dlanove i prste pjenušavim sapunom. Od sapuna, svi to znaju, svi virusi ugibaju… Pjesmica je bila tako ukorijenjena u njega da je već sam čin pranja ruku izazivao njeno automatsko pojavljivanje u njegovim mislima. Tek kad je završio i obrisao ruke, misli su mu se slobodno vratile na mamu i podrhtavanja.
Otišao je do hodnika gdje je mama ubacivala još po jednu bocu vode u svaki ruksak i zatvarala ih kako bi ih spremila na njihovo mjesto u ostavi.
„Dobro, možda sam osjetio jedno“, reče. „Kad sam izašao sa sata matematike. Ali mislio sam da nije potres, nego…“ Zastao je. Nego što? Što da kaže mami? Da mu je bilo tako neugodno zbog reakcije ostalih u razredu kad je zablokirao na zadatku iz matematike da mu se učinilo kako pod podrhtava?
Mama je, naravno, odmah osjetila da ga nešto muči – ponekad se pitao jesu li sve majke tako osjetljive na sitne promjene u tonu glasa svoje djece, ili tu nevjerojatnu sposobnost svoje mame može pripisati njenoj općenitoj osjetljivosti, posebno na podrhtavanja tla.
„Nego što?“ zabrinuto se zagledala u svog sina. „Vili, što se desilo?“
„Ma ništa. Nitko nije reagirao kao da je potres, pa sam zaključio da mi se učinilo“, pokušao se izvući. Naposljetku, to i jest bila istina – nitko u školi nije ni spomenuo potres, a i realno, podrhtavanja tla su bila skoro-pa-svakodnevica i svi su na njih bili navikli. Čak i njegova mama, koliko-toliko.
Mama, naravno, nije nasjela. Spremila je ruksake, zatvorila vrata ostave i potom svu svoju pažnju usmjerila na Vilija, a opasnost od potresa je smjesta gurnuta u drugi plan. Vilija je to oduvijek fasciniralo – iako se njegova majka dosta dobro nosila s PTSP-jem kojeg je imala otkako joj je kao srednjoškolki u korona-potresu krov zamalo pao na glavu, jedino su problemi njenog sina imali tu snagu da potpuno „prebrišu“ njenu anksiozu.
„Što se desilo?“ upita blago, onim tonom koji majke koriste kad žele slomiti i zadnji otpor svoje djece tinejdžera. Ton koji govori „Tu sam za tebe, uvijek“ i koji, ako nastaviš s otporom, neizostavno izaziva grižnju savjesti. Pa se i Vilijev otpor slomio, i u jednom je dahu ispričao mami sve što se desilo tog dana u školi. Tijekom njegovog monologa, premjestili su se u dnevni boravak i sjeli na kauč, a mama je usput svom sinu napravila i Cedevitu.
„Sinko, nemoj željeti da budeš anksiozan“, rekla je nježno kad je završio svoju ispovijest. „Razumijem da se osjećaš neshvaćeno jer si među rijetkim sretnicima tvoje dobi koji nisu anksiozni, ali, vjeruj mi, svi mi koji imamo neku anksiozu želimo da je nemamo.“
„Možda to vrijedi za vas starije“, frknuo je frustrirano. „Ne želim biti drukčiji, mama. Želim biti normalan.“
Uzdahnula je.
„U kakvim vremenima živimo, da je postalo nenormalno biti normalan“, promrmlja. „Deset posto djece nema nikakav oblik anksioznosti, a kad sam ja išla u srednju školu bilo je obratno.“
„Evo vidiš da nisam normalan.“
„Bolji si, Vili“, ohrabrujuće mu je stisnula ruku. „Zdraviji si. Anksioznost je jako teško stanje, o kojoj se god dijagnozi radilo. Svoj toj djeci koja imaju neku anksiozu je jako teško i muče se s time, ne smiješ željeti da se i ti tako osjećaš. Moraš to upamtiti.“
„Hoću, mama“, obećao je, iako mu je bilo jasno da daje prazno obećanje.
Naravno da je mama njihov razgovor prenijela tati, jer je Vili kasnije skoro isti razgovor imao s njim. Tatin hologram je titrao pred Vilijem dok mu je objašnjavao kako je život neanksioznim osobama zapravo puno bolji i lakši nego anksioznima, i navodio primjere kako njemu hipohondrija ponekad jako otežava rad u vojsci. „Ovdje, Vili, ljudi ne drže toliko do higijene, svako malo me uhvati prehlada za koju svaki put mislim da je novi soj korone ili nešto još gore, ili ako me zaboli glava, odmah mislim da je tumor ili moždani udar, a ne mogu ti ni opisati kakav užasan strah mi to izazove“, uvjerljivo je objašnjavao tata, dajući sve od sebe da svom sinu zorno predoči život hipohondra u mirovnoj misiji u Siriji. Vili je bio svjestan da njegov otac, iako je bio vojnik, zapravo radi administrativne poslove u zemlji u kojoj već dugi niz godina nije bio ispaljen nijedan metak, pa mu se činilo da je tatina razina stresa zapravo bila manja nego Vilijeva, koji se svaki tjedan dvaput morao suočiti s Krunoslavom i njoj sličnima. Ipak, znao je da mu tata samo pokušava pomoći, pa je pristojno saslušao, odkimao svoje, i jedva dočekao da razgovor završi.
Ostatak dana je proveo slušajući glazbu i igrajući VR igre – mama ga je pustila, ispravno prepoznajući da mu sad treba malo vremena za sebe. Večerali su zajedno, nakon čega se Vili ponovno vratio igrama, a mama filmu na TV-u. I, kako je otkrio kad je išao na wc, razgovoru s tatom.
Vili obično nije prisluškivao razgovore svojih roditelja, no, s obzirom da je dan bio takav kakav je bio, primaknuo se vratima sobe kako bi čuo pričaju li o njemu. No, taj dio razgovora je očito bio gotov – tata je sad umirivao mamu koja se uplašila današnjih podrhtavanja više nego je Viliju dala do znanja. Vili nije dobro čuo svaku riječ, ali razabrao je da je mama opet imala flashbackove, da se sva tresla i da se sad dodatno boji novog velikog potresa jer virus ima neke nove mutacije s kojima su se počeli sve više susretati u bolnicama. Da je Vili bio anksiozan, to bi ga zasigurno uznemirilo (tatu hipohondra vjerojatno i jest), no ako je njegova mama kao medicinska sestra vjerovala cijepljenju, nije ni on imao razloga sumnjati u to. A vjerovala je – čuo ju je kako uvjerava tatu da ovogodišnje cjepivo štiti u skoro sto posto slučajeva.
Nije, doduše, imala jasan odgovor na tatino pitanje što s novim mutacijama zbog kojih su ljudi kojima se cjepivo nije primilo na respiratorima. Ubrzo su Vilijevi roditelji ušli u razgovor pun stručnih zdravstvenih termina koje nije razumio, pa je obavio što je trebao u kupaonici i vratio se VR-u. Skyrim X ga je čekao, a avanture u izmišljenom svijetu u kojem nikome nije smetalo što nije anksiozan trenutno su bile primamljivije od stvarnosti.
Iduća tri dana Vili nije imao nikakve nuspojave od cjepiva. Uredno je pohađao online nastavu, vježbao tjelesni po video uputama, slušao hologramska i video predavanja svojih profesora te izvršavao sve zadatke u zadanim rokovima, za razliku od većine učenika iz njegovog razreda. Skoro svi su, naime, imali nuspojave i bili odsutni (makar se Vili pitao koliko njih zapravo samo glumi kako bi izbjegli nastavne obveze). To je pak značilo da je razredna grupa bila neprekidno aktivna – no, umjesto uobičajenog komentiranja zadaća i žicanja za prepisivanjem rješenja zadataka, većinom su se uspoređivale nuspojave, a činilo se i da vlada natjecanje oko toga tko je više anksiozan tih dana.
Vili je malo sudjelovao u prepiskama, većinom samo kad bi imao neki riješeni zadatak koji je mogao podijeliti – osim riješenih zadataka, svaka njegova poruka bi izazivala reakciju Krunoslave, Semke i još nekolicine njihovih pratitelja. Pokušao je slagati da i on ima nuspojave na cjepivo, no brzo su ga prokljuvili („Ako ne znaš da je bljuvotina od nuspojava zelena, onda ih nemaš“) i podbadanja su se nastavila, još jače. Osjećao se sve napetije zbog toga i sve mu je mrskija bila pomisao o odlasku u školu u petak. U jednom trenutku mu je Alemka čak poslala privatnu poruku i pitala je li dobro, no kako je bio napet i nervozan, Vili joj je prilično oštro odbrusio „Naravno da sam dobro, mi nenormalni smo uvijek dobro“. Alemka se nakon toga nije više javljala, a njemu je tek kasnije palo na pamet da ju je povrijedio takvom reakcijom pošto je i ona bila neanksiozna. Nije se imao snage ispričati, pa je ostalo na tome.
U noći sa srijede na četvrtak je slabo spavao – mučile su ga noćne more kojih se nije sjećao nakon buđenja, ali su ostavljale odvratan osjećaj, nekako vezan uz školu. Nije rekao mami – imala je pune ruke posla spremajući doručak prije nego je otišla na posao, pa je samo šutke pojeo i kimao na sve što je mama pitala. Kad je ostao sam, bacio se na nastavne zadatke i predavanja, pokušavajući ignorirati neumorne prepiske u razrednoj grupi i čvor u želucu koji je sve više rastao sa svakom porukom koju nije uspio izignorirati. I tako sve do tri poslijepodne, kad je ručao i pokušao igrati Skyrim X kako bi se malo opustio.
Poruke su i dalje pljuštale, kako tekstualne, tako i glasovne i hologramske, s novim forama na račun neanksioznih – Krunoslava je otišla tako daleko da je odnekud iskopala neki članak naslova „Evolucija voli anksiozne“ i iz njega izvukla trijumfalni zaključak kako su neanksiozni evolucijski zaostali. Krasno, više nije bio samo nenormalan, sad je bio i evolucijski zaostao. Vili se osjećao kao da ga svaka nova poruka vuče na neko čudno dno, na kojem još nikad nije bio. Pokušao si je ponavljati mamine utješne riječi, no nije pomagalo – sve mu se više činilo da jednostavno pripada nekoj izumirućoj vrsti osuđenoj na propast.
Nakon večere s mamom koju je jedva pojeo i uobičajenog čavrljanja s tatinim hologramom, Vili je pokušao zaspati uz neki užasno glup film. Uzalud – um mu je dobrih sat vremena radio kao navijen, razmatrajući raznorazne načine kako ujutro izbjeći odlazak u školu. Razmatrao je i da si nekako umjetno digne temperaturu (Internet je nudio razne čudne metode, od tuširanja u vreloj vodi do jedenja sirovog krumpira), no bojao se da bi mama mogla pomisliti da nije dobro reagirao na cjepivo ili da je dobio koronu, pa je odustao od toga. Želudac mu je bio stisnut u čvrstu loptu, a činilo mu se i da mu cijelo tijelo drhti. Možda je ovo neka čudna nuspojava cjepiva, pomislio je, a možda sam napokon anksiozan…? Nijedna misao, začudo, nije djelovala umirujuće.
Zaspao je tek oko tri ujutro, i opet loše spavao – no, kad je alarm u pola sedam zazvonio, probudio se obliven znojem i sjećao se snova. U njima, stajao je nasred Trga velikana sam, jedini neanksiozni na svijetu, a mutirani virusi s licima Krunoslave, Semke i drugih iz razreda su napadali samo njega jer su svi ostali bili zaštićeni nekakvim energetskim štitom. A sve su mu se skulpture smijale, uključujući i onu heroja s kojim je dijelio ime.
Vili je jedva ustao – cijelo mu je tijelo drhtalo kao da je negdje u njemu epicentar potresa. Plakalo mu se od same pomisli na školu, a grč u želucu je bio još jači nego večer prije.
„Ne mogu, mama“, zacvilio je kad je otvorio vrata kuhinje. „Ne mogu, mama, nije mi dobro…“
Njegova majka skoči, zamalo prevrnuvši šalicu s kavom, i u tren oka se stvori pored njega. Opipala mu je čelo, vrat, pa ga primila za nadlaktice.
„Bože, Vili, sav se treseš“, reče zabrinuto. „Što se desilo? Što te boli?“
„Ništa, mama, samo ne mogu“, Viliju se jecaj otme s usana. Odjednom, kao da je opet bio mali dječačić u suzama nakon što je oderao koljena u padu s bicikla. „Ne mogu, ne mogu…“, pred očima mu je iskrsnula slika ulaza u školu, pa razreda, pa Krunoslavinog posprdnog osmijeha koji se nazirao kroz našminkanu masku. Osjećaj čiju je navalu taj prizor izazvao mogao bi opisati samo kao čisti, potpuni užas.
I onda je, potpuno spontano i nimalo namjerno, počeo hiperventilirati.
Vili je s nevjericom zurio u Kliničkog Psihologa koji mu je na hitnom prijemu upravo rastumačio nalaz anksiometra. Pored Vilija, njegova majka teško uzdahne.
„Razumio si što sam upravo rekao, Vili?“
„Jeste li sigurni?“ upita majka glasom koji je jasno govorio da joj nije nimalo drago čuti dijagnozu.
„Potpuno siguran, anksiomjer ne laže. Prisutni su svi fiziološki, neuralni i psihološki indikatori paničnog napada koji nije izazvan paničnim poremećajem, već ukorijenjenom socijalnom fobijom specijaliziranom na fobiju od škole.“
„Ali, Vili… Vili nikad nije anksiozan. On je… Nekoliko je puta bio anksiomjeren, nikad se nije pokazala značajna razina anksioznosti.“
„Vidim, sveukupno sedam mjerenja“, kimne Psiholog, svrnuvši pogled opet na ekran s rezultatima. „Od toga, zadnja tri su na razini subanksioznog, znači nedovoljno visoko da bi se postavila dijagnoza, ali ipak indikativno za mogući razvoj poremećaja. Ta su zadnja tri mjerenja radili Školski Psiholozi – eto, što reći, iskusan Klinički bi prepoznao da se radi o razvoju socijalne fobije.“
„Ne razumijem, pa anksioznost… Mislila sam da se ne može samo tako razviti. Da je ipak potreban neki okidač, neki… traumatski događaj…“ Vilijeva je mama bila na rubu suza. Klinički Psiholog suosjećajno kimne.
„Kod nekih anksioznih poremećaja i jest tako, ali cjelokupna se klinička slika anksioznosti drastično promijenila nakon Velike pandemije, jednako kao što je prag tolerancije na anksioznost u općoj populaciji drastično pao. Mogli bismo reći da i anksioznost na neki način mutira, slično kao koronavirus. Samo se protiv nje, eto, ne možemo cijepiti.“
Viliju je ovo bilo previše stručne terminologije koju nije razumio, no jednu je stvar htio provjeriti, da bude sasvim siguran. Zato promuca:
„Želite reći… da sam stvarno anksiozan?“
„Da, Vili, anksiozan si. Imaš socijalnu fobiju koja se dugo razvijala i sad je konačno buknula. Dosta rijedak poremećaj u današnje doba, doduše, u usporedbi u učestalošću ostalih anksioza, i nije ga lako odmah dijagnosticirati jer se postupno razvija. Preporučit ću psihijatrijski pregled, za eventualnu farmakoterapiju, a svakako će biti nužna i određena individualizacija pristupa u školi, možda i reduciran boravak u školi, za početak, a nakon toga…“
No, Vili ga više nije čuo. U ušima su mu odzvanjale riječi koje je tako dugo želio čuti. Osjećao se zbilja užasno tog jutra, ali sad se njegovom nutrinom razlijevao osjećaj koji je mogao opisati jedino kao blaženstvo, dok mu je na licu polako cvao sve širi osmijeh.
Napokon je bio normalan.
Ivana je psihologinja i profesorica psihologije u zagrebačkoj III. gimnaziji, što znači da dane karantene provodi balansirajući između Loomena, Zooma i raznoraznih digitalnih alata po 10 sati dnevno (živjela online nastava, LOL). Rastuća dioptrija zbog prekomjernog zurenja u ekran laptopa nije ju spriječila da pokuša predvidjeti kako će svijet izgledati nakon korone i zagrebačkog potresa. U karanteni joj najviše nedostaju majka, brat i planinarenje.
Tema: Vrli novi svijet (priče o svijetu kakvog više ne prepoznajemo)
Decameron 2020. 